Postoji jedna vrlo ugodna, vrlo topla i vrlo opasna zamka u kojoj mnogi ljudi provedu ne dane ni tjedne nego godine i čitave desetljeće svojih života, zamka koja nema rešetaka ni zidova ni ključa kojim bi se zaključala jer se u njoj ostaje potpuno dobrovoljno i čak s nekom vrstom slatke tuge koja se počinje osjećati kao identitet a zove se nostalgija. Nije nostalgija sama po sebi bolest i nije sjećanje na lijepe trenutke nešto što treba iskorjenjivati iz ljudskog iskustva, jer sjećanja su dio onoga što jesmo i dio onoga što nas je oblikovalo, ali postoji ključna i presudna razlika između čovjeka koji nosi prošlost sa sobom kao mudrost i čovjeka koji živi u prošlosti kao da sadašnjost nije stvarna ili nije vrijedna njegova punog prisustva.

Taj drugi čovjek nije tužan zbog onoga što je izgubio on je zarobljen u verziji stvarnosti koja više ne postoji, koji razgovara s ljudima kakvi su bili a ne kakvi jesu, koji čeka da se vrati nešto što se ne može vratiti i koji pritom propušta sve što mu je dostupno upravo sada, u ovom trenutku, koji će i sam jednog dana postati prošlost za kojom će žaliti ako ga ne živi dok traje. Mozak je u tome savršeno podmukao sučesnik jer sjećanja nisu vjerni zapisi stvarnosti, ona su rekonstrukcije koje svaki put kad ih se prisjećamo malo preoblikujemo, malo uglačamo, malo uklonimo što je bolno i malo pojačamo što je bilo lijepo, i s vremenom ono čega se sjećamo postaje idealizirana verzija nečega što nikad nije bilo sasvim onako kako to pamtimo.

Veza za kojom žalite nije bila onakva kakvom ju se sjećate bila je i teška i bolna i komplicirana i u njoj je bilo svega onoga zbog čega je na kraju završila, ali mozak je pažljivo pohranio sunčane nedjelje i zaboravio umor koji ih je pratio. Grad u kojemu ste odrasli nije bio raj kojim ga se prisjećate bio je i ograničen i mali i pun svojih problema, ali djetinjstvo koje ste u njemu proživjeli boji svaki kutak zlatnom bojom sjećanja koje više nema veze s mjestom nego s dobi i s lakoćom koja dolazi kad niste vi taj koji mora rješavati probleme.

Prijatelji, trenuci, verzije sebe samih sve to u nostalgičnom sjećanju poprima dimenzije koje stvarnost nikad nije imala, i upravo ta uljepšana verzija prošlosti postaje konkurencija sadašnjosti koju sadašnjost nikad ne može dobiti jer igra na neravnom terenu protiv protivnika koji ne postoji u stvarnosti nego samo u sjećanju. Sustav koji nas je odgojio nije slučajno producirao generacije nostalgičara čovjek koji živi okrenut prema prošlosti ne postavlja pitanja o sadašnjosti, ne traži promjenu, ne gradi alternativu i ne izaziva status quo, on samo tiho tuguje za nečim što je bilo i što više nije i u toj tuzi ostaje savršeno mirnim i savršeno upravljivim elementom društva koje ne voli previše aktivnih i previše prisutnih i previše budnih ljudi.

Nostalgija je, u tom smislu, jedan od najelegantnijih oblika distraktora koji postoji potpuno legalan, društveno prihvaćen, čak romantiziran u kulturi i umjetnosti i glazbi, a u svojoj suštini jednako paralizirajuć kao svaki drugi mehanizam koji čovjeka drži dalje od vlastitog potencijala i od vlastite sadašnjosti. Budućnost se ne gradi pogledom unatrag, i nijedan čovjek koji je ikad napravio nešto stvarno i vrijedno u svom životu nije to napravio dok je bio zaokupljen time kako je nekad bilo bolje napravio je to jer je bio dovoljno prisutan i dovoljno hrabar da energiju koju je imao usmjeri prema onom što još ne postoji umjesto prema onom što je već prošlo i što ni pod kojim uvjetima ne može biti vraćeno u izvornom obliku. To ne znači zaboraviti, to ne znači biti nezahvalan za ono što je bilo i što vas je dovelo do ovdje znači razumjeti da je prošlost obavila svoj posao, da je dala što je imala dati i naučila što je imala naučiti, i da je jedino dostojno što možete učiniti s tim iskustvom uzeti ga sa sobom kao prtljagu mudrosti a ne kao teret koji vas drži prikovane za kolodvor na kojemu je vlak odavno otišao. Lijepo je bilo istinski, stvarno, vrijedno sjećanja. Ali nije više, i upravo tu jednostavnu i nekad bolnu istinu prihvatiti s mirom i okrenuti se prema svemu što još dolazi jest možda najodraslija i najhrabrija stvar koju čovjek može učiniti sa životom koji mu je dan.