Dijete se omekšava, relativizira mu se pogled na život i svijet te zatire ljudskost. Namjera je stvoriti nesamostalnog i egoističnog pojedinca, koji ni o čemu neće sam odlučivati, ali će se dobro snalaziti u situacijama.

Takvi ljudi su potrebni mašineriji da bi nesmetano ostvarivala svoje ciljeve. No, ništa se ne prepusta slučaju. Odgoj se nastavlja i u odrasloj dobi. Ono što se nije postiglo u školi, preuzimaju mediji. Krajnji cilj je da čovjek dragovoljno prihvati svoje ropstvo i prilagodi se praktički svemu, u uvjerenju da će na taj način lagodnije živjeti. To se odnosi i na pitanje odlučivanja. Teško je donositi samostalne odluke, a još teže snositi odgovornost za njih. Zbog toga “dobro odgojeni čovjek” prepušta pravo na donošenje odluka nekom drugom. I tako zapravo trguje svojom slobodom. Daje je u zamjenu za lagodan život i, kako vjeruje, malo više sigurnosti.

U medijima se ropstvo obično predstavlja kao dužnost tzv. civiliziranog čovjeka, naročito u kriznim situacijama, a to znači uvijek ili gotovo uvijek. Ako se netko tome suprotstavi, promatra se kao kolektivna opasnost. To se ponajbolje dalo primijetiti za vrijeme plandemije, a isto tako i sad kad klimatsko oružje udara na najjače. I ovog puta je čovjek razorni faktor pa je potrebno da se liši još jednog dijela svoje slobode kako bi se “spasio planet”. I tako mu se, malo po malo, oduzima sloboda, a on se samo prilagođava postojećem stanju i nijemo prihvaća sve što se događa.

Zašto je to tako? Nažalost zato što se širi loša slika o ljudima kroz odgoj i obrazovanje, medije, institucije itd. Sa svih strana dolaze glasine o pojedincima koji su nekome počinili zlo, bilo drugim ljudima ili životinjama. Čovjek se prikazuje kao štetočina, a njegova egzistencija kao velika opasnost za Zemlju. Poanta ovih bolesnih priča je da je čovjek preopasan da bi mu se dozvolila sloboda. Treba ga još više ograničiti, kako bi činio što manje zla.

I tako se to ponavlja od 70-ih godina prošlog stoljeća, otkad je globalistička utvrda Rimski klub lansirala tvrdnju da je “čovjek neprijatelj čovječanstva”. Negativne informacije se samo gomilaju pa je i jedan dio stanovništva svijeta nasjeo na tu propagandu. Sad već mnogi govore sve najružnije o čovjeku. A ponekad i misle to sto govore…

Dakle, ugled ljudskog bića je pao na jako niske grane, a time je potonulo i samopoštovanje većine ljudi, kao i povjerenje u vlastite mogućnosti. Treba odlučno odbaciti tu destruktivnu propagandu kojom nas zatrpavaju zato da bi nas maksimalno oslabili pa da tako više ne bi imali ni snage ni volje da im se suprotstavimo.

Mi imamo dvije prepreke na putu do konačne pobjede: lose mišljenje o sebi samima koje čini da se doživljavamo preslabima da bismo riješili problem. Ta prepreka je nastala baš zato što ne možemo uvidjeti stvarnu vrijednost i snagu čovjeka, jer nam je uvid uprljan destruktivnom propagandom. A druga prepreka su još besmislenije podjele, praktički ni zbog čega. One sprječavaju kritičku masu da se ujedini i krene zajedno.