Suvremeni čovjek više nema slobodnog vremena, nametnut mu je ritam života koji više ne može izdržati i koji ga vuče u sve veće dugove.
Stvari su danas postale i više nego jasne. Vrijeme je novac,a
gubljenje vremena je bacanje novca. To je postulat tržišne ekonomije koji mora stvoriti novu vrijednost za društvo. Bogata društva su organizirana društva, koja racionalno troše vrijeme.
Ideja je proizvesti što više u što kraćem vremenu i time zadovoljiti potrebe društva. Preostalo vrijeme je slobodno vrijeme. Cilj društva trebao bi biti da ljudi imaju što više slobodnog vremena. Proizvodne snage su razvijene za stvaranje slobodnog vremena.
U slobodno vrijeme čovjek nije ovisan o proizvodnji. Njegove misli nisu okovane poslom. Njegove misli u slobodno vrijeme su slobodne. To je nova kreativnost koja pokreće civilizaciju. Slobodne misli, slobodna igra i oslobođen čovjek.
Platonistički rečeno, zajednicu bi činili filozofi, slobodni ljudi i roboti, koji bi čovjeku osigurali trajnu slobodu. Roboti bi zamijenili drevne robove. Tako bi se čovjek oslobodio suvišne potrebe za radom.
Nažalost, komercijalna civilizacija je obesmislila sve ideje. Ubila je sve humanističke ideje i otišla u krivom smjeru. Danas smo zapali u mračnu slijepu ulicu. Čovjek nije postao slobodan. Naprotiv, čovječanstvo je porobljeno.
Čovjek je postao rob vremena. Radi sve više, ali ima sve manje vremena. Ako želi zadržati ono što ima, mora raditi još više. Sve više trči, ali ide unatrag. Umjesto da živi bolje, moderni čovjek živi sve gore i gore. To ga deprimira. Otud proizlazi apatija.
Suvremeni čovjek više nema slobodnog vremena. Nametnut mu je ritam života koji više ne može izdržati. Ne može, ali mora. Mora, ako želi ostati u igri. Ostati u igri znači trošiti. Stalno. Trošiti znači potvrđivati svoju moć.
Onaj koji troši je moćan čovjek. Što više troši, postaje moćniji. Kada troši, on posjeduje. Najmoćniji ljudi posjeduju najviše. Familija na vrhu piramide moći nastoji posjedovati cijelo čovječanstvo. Nije zadovoljna, jer ga još nije ispunila. Šizofrena je u svojoj namjeri da potpuno zavlada čovječanstvom.
Nezadovoljan je i mali čovjek. Nezadovoljan je svojom malom potrošnjom. Želio bi potrošiti mnogo više. Tada mu nitko nikada ne bi rekao da je mali čovjek. Čovječuljak se uhvatio na zabačenu udicu. Zagrizao je Big Brotherov potrošački mamac. Dobio je priliku posjedovati sve odmah, ali na kredit za koji će mu trebati cijeli život da ga isplati.
Kad proguta taj mamac, zarobljen je. Visi na užetu kojeg moćni po potrebi povlače. Oni njime upravljaju. Čovjek u dugovima je moderni rob. Omča duga mu je oko vrata. Dovoljno im je samo povećati kamate ili skratiti dospijeće kredita. Nevidljivi okovi su svuda oko čovjeka. To je žica koja se probija kroz uši dužnicima, osuđenima da čekaju u redu za ovrhu.
Izlaz iz tako poniženog i neljudskog položaja je ustanak robova. Ustanak podrazumijeva promjenu ponašanja suvremenog čovjeka. Najvažnije je čovjeka skinuti s konzumne infuzije.
Svima savjetujem – ne uzimajte kredite! Tako se brani sloboda. Držite se podalje od kandži gangstera. To je najvažnije.
Ne gubite vrijeme. Naučite kako funkcionira komercijalna civilizacija. Činite bitne poteze. I promijenite svoje trenutno ponašanje. To je jedini način da se spasite.
