- Andrija Mario Golubić
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Uđem u dućan — prvo što vidim: Karlovačko Retro – pivo kao nekada. Aha, znači ovo drugo koje stalno pijem je iz budućnosti? Ili iz paralelnog svemira? Odmah do toga: “Okus Jadrana” – Made in Poland. Super, znači more se preselilo u Varšavu.
Na polici s bijelom tehnikom – frižideri, pećnice, vešmašine. Sve bez kabela. Garancija? Samo ako 5 godina čuvaš kartonske kutije veće od tvog stana.
Idem po nešto slatko: bijela čokolada. Čokolada bez čokolade. Ako poželim voćni jogurt, biram između običnog (aroma i dabrova žlijezda) i “s komadićima voća” (znači ovaj drugi uopće nema voće).
Na akciji su i “eko proizvodi”: Krastavac pojedinačno umotan u plastiku. Paprika u celofanu.
Banana u posudici + mrežica + još plastike. Eko, naravno.
Sladoled s “prirodnim okusom jagode” – znači dabrova analna žlijezda u čašici. Sok od limuna – toliko jak da ga mogu točiti u auto kao gorivo.
Na izlazu – printano meso. Kupci isprintaju račun i ručak u jednom potezu. Sve to lijepo pospremim u ZG plave vrećice za komunalni otpad, jer njima treba posebna plastika da u njih bacim obične plastične vrećice.
A vani, kod parkirališta, Teslina punionica radi na dizelski agregat. Ekologija na visini.
