Svi znamo da se nalazimo u potpuno neodrživoj situaciji. Svi znamo da se vozimo u autobusu kojem otpadaju kotači.

Ali nitko na vrhu ne želi suočiti se s time. Vijesti se i dalje bave posljednjim tračevima o slavnim osobama i time pokazuje li gospodarska strelica prema gore ili prema dolje. Filmovi i serije i dalje govore o otkačenim i duhovitim likovima kojima kapitalizam sasvim dobro funkcionira. Političari i dalje govore o pitanjima kulturnog rata i „zločestom diktatoru dana“.

Podrazumijeva se da će naši unuci živjeti u manje-više istom svijetu kao i mi, dok svi znamo da to nikako ne može biti istina.

Kotači autobusa otpadaju, dame i gospodo. Vožnja se bliži kraju.

Ne kažem da ćemo svi umrijeti, samo kažem da se ova civilizacija, u obliku u kojem sada postoji, ne može održati. Pred nama su goleme i duboke promjene, htjeli mi to ili ne, bilo kroz svjesnu transformaciju, bilo kroz neku katastrofalnu događaj koji će se dogoditi protiv naše volje.

Život u 2020-ima duhovno djeluje toliko proturječno jer svi znamo da je to doista tako, dok se svi izvori kojima smo naučili vjerovati kada je riječ o informacijama i tumačenju stvarnosti ponašaju kao da je sve potpuno u redu. Oni preko stvarnosti oslikavaju vedru sliku, dok svaki normalan čovjek bulji u goleme crne pukotine koje se iznova pojavljuju u tom sloju boje.

To govori sve što trebate znati o sposobnosti ljudi koji upravljaju autobusom. Oni koji vode jednostavno će nastaviti upravljati ovom stvari sve dok od nje više ništa ne ostane za spasiti. Ako dođe revolucija koja će spasiti svijet, proizaći će iz nas, običnih ljudi koji su spremni suočiti se sa stvarnošću, a ne od oligarha i upravitelja carstva koji trenutačno drže konce u svojim rukama i zaslijepljeni su težnjom za profitom i moći.

Ili ćemo pronaći način da im maknemo ruke s upravljača i preuzmemo vodstvo, ili ćemo se suočiti s užasima budućnosti o kojima su nas obeshrabrili razmišljati, dok nas vode prema našoj propasti.