Vlade nemaju i nikako ne smiju imati kontrolu nad našim Bogom danim pravima.
Mi zapadnjaci imamo važnu zadaću koju moramo ispuniti. U godinama i desetljećima koja dolaze moramo ponovno uspostaviti svoja prava koja nam je dao Bog. Obratite pozornost: ovu zadaću ne pripisujem zapadnim vladama. Vlade su u najboljem slučaju teret; u svim drugim slučajevima one su represivne i opasne. U prirodi vlada jest da koriste svoj monopol nad nasiljem kako bi građanima koji žive unutar njihovog pravnog područja oduzimale sve više i više. Neprirodno je za vlade da se bore za naša prava i slobode, jer su naša prava i slobode temeljna jamstva protiv moći svake vlade.
Vlade se neće boriti za tvoju slobodu govora; one se bore kako bi bile jedini glasovi koji smiju biti saslušani. Vlasti se neće boriti za tvoju vjersku slobodu, jer vlasti ne mogu podnijeti nikakav viši moralni autoritet od vlastitog. Vlasti se neće boriti za tvoja vlasnička prava, jer se njihovi porezi i propisi temelje na nemoralnoj pretpostavci da tvoje vlasništvo nikada zapravo nije tvoje. Vlasti ne brane prirodna, neotuđiva prava građana koja im je dao Bog od napada, jer su same vlasti napadači koji te napade provode. Samo narod može braniti svoja prava koja mu je dao Bog. I samo narod može odlučiti kada je pretrpio dovoljno napada na svoja prava da se pobuni i kaže svojim vladama: „Dosta je.“ Sve dok građani to ne učine, vlade će se ponašati kao da im je narod dao dopuštenje da krše ta prirodna prava i da za sebe prikupljaju još više moći.
U cijelom Zapadu vlade i dalje pokušavaju utvrditi dokle mogu ići prije nego što im se narod suprotstavi. One određuju što građani smiju govoriti na platformama društvenih mreža. Cenzuriraju stavove koji su u suprotnosti sa službenim vladinim narativima. Kriminaliziraju javno izražavanje kršćanske vjere. Čitaju naše elektroničke poruke, bankovne podatke, medicinske spise, poruke iz razgovora, izvode kreditnih kartica, telefonske zapise i povijest internetskih kupnji, a da prethodno ne pribave sudski nalog za pretragu ili ne utvrde razumnu sumnju da su počinjena kaznena djela. Špijuniraju nas svojim kamerama, računalima, sustavima umjetne inteligencije i dronovima.
Vlade svakoga dana krše naša prava koja nam je dao Bog, dok nam istodobno govore da su ta kršenja opravdana. Govore nam da su njihovi napadi na našu slobodu govora, našu vjeru, našu privatnost i našu unutarnju suverenost u vlastitoj zemlji u našem najboljem interesu. To ipak pomalo podsjeća na obiteljsko nasilje, zar ne? Baš kao što bi loš suprug mogao tući svoju ženu sve dok ona „ne nauči ponašati se“, tako nas vlade cenzuriranjem, ponižavanjem, špijuniranjem i prijetnjama pokušavaju prisiliti na pokornost. Bilo da je riječ o oporezivanju, regulacijama, policijskom zastrašivanju, stalnom nadzoru ili kaznenom progonu: svaka vlada stvara uvjete za odnos zlostavljanja. Jedino je pitanje koliko će svaka vlada postati nasilna.
Važan razlog zbog kojeg su naša prava i slobode danas pod napadom jest taj što su mnogi od nas na Zapadu spavali. Uvjeravali smo sami sebe da pripadamo nacijama koje su pobijedile fašizam, nacizam i, općenito gledano, totalitarizam. Desetljećima smo pružali otpor Sovjetskom Savezu i branili slobodu od komunističke tiranije. Bili smo ponosni što živimo u zemljama u kojima možeš izraziti svoje mišljenje, a da zbog toga ne završiš u zatvoru. Shvaćali smo da kršćani u despotskim zemljama, poput komunističke Kine, svoju vjeru ispovijedaju u tajnosti. Gledali smo snimke tenkova koji napadaju kineske prosvjednike na Trgu Tiananmen. Slušali smo priče o gladi i masovnim pogubljenjima iz Sjeverne Koreje. Znali smo da komunisti i narkokarteli masakriraju ljude u Južnoj i Srednjoj Americi. Svijest da ekstremna okrutnost i represija postoje drugdje u svijetu davala nam je osjećaj relativne udobnosti i sigurnosti. Drugim riječima: svoja prava i slobode uzimali smo zdravo za gotovo.
Zaboravili smo da totalitarizam nije neka strana ili egzotična izmišljotina Talijana, Nijemaca ili Japanaca. Dopustili smo sami sebi vjerovati da oblici državnog ugnjetavanja protiv kojih su se naši članovi obitelji borili u ranijim ratovima ovdje nikada ne bi mogli pustiti korijenje. Ali samo zato što su se naše zemlje u prošlosti borile protiv represije, ne znači da su naše vlade automatski postale imune na totalitarnu bolest.
U određenom smislu, zapadnim je vladama upravo postalo lakše zatvoriti nas jer smo slavili svoje prošle uspjehe, dok smo ignorirali znakove neuspjeha u vlastitim zemljama. Govorili smo sami sebi: „Imamo slobodu govora.“ Naše vlade su govorile: „Naravno, osim kada se radi o riječima i idejama koje mi označimo kao ‘dezinformacije’, ‘zlonamjerne informacije’ ili ‘pogrešne informacije’“, a mi smo se zavaravali misleći da ta proturječnost nekako ima smisla.
Govorili smo sami sebi: „Slobodni smo ispovijedati svoju vjeru bez straha od miješanja države.“ Naše vlade su govorile: „Naravno, osim ako odlučite moliti prije nogometne utakmice ili ispred klinike za pobačaje, i naravno da homoseksualnost nikako ne smijete nazvati grijehom ili ‘transrodnost’ mentalnim poremećajem“; i uvjeravali smo sami sebe da volja vlade ima prednost pred Božjom voljom.
Govorili smo sami sebi: „Naši domovi, dokumenti, privatna komunikacija i osobna imovina sigurni su od državnih pretraga i zapljena.“ Naše vlade su govorile: „Naravno da jesu, ali ipak ćemo morati pretražiti sve vaše privatne poruke i imovinu kako bismo bili sigurni da ne radite ništa nezakonito, da ne širite ‘dezinformacije’ ili da se ne bavite nejasnim oblicima ‘mržnje’“; i uvjeravali smo sami sebe da nas naše vlade samo nadziru kako bi „zaštitile djecu“ od svih mogućih prijetnji.
U međuvremenu, te vlade, koje smo branili kao dio „slobodnog svijeta“, upravo su preuzele elemente zatvorenih, autoritarnih, centralno upravljanih sustava kojima se vođe „slobodnog svijeta“ navodno protive. Zapadni dužnosnici ne propuštaju nijednu priliku da napadaju „fašizam“, dok blisko surađuju s neizabranim središnjim bankama, nevladinim organizacijama, multinacionalnim tvrtkama i golemim vojskama birokrata kako bi nametnuli volju male skupine elita cijelim narodima građana.
Zapadni dužnosnici rijetko govore išta negativno o komunizmu, jer grade socijalističke sustave koji imaju mnogo zajedničkog s Kineskom komunističkom partijom. Zapadni dužnosnici već deset godina govore da izbor predsjednika Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama predstavlja ponovno oživljavanje „autoritarizma“, ali ti isti dužnosnici zahtijevaju od zapadnjaka da se pokore autoritetu takozvanih „stručnjaka“ i odredbama koje dolaze od međunarodnih organizacija, „sporazuma o klimatskim promjenama“ i zdravstvenih birokracija.
Zapadne vlade pokazuju sve te proturječnosti izvodeći vražji trik protiv zapadnih naroda: one nikada ne govore o pravima ili slobodama. One govore samo o „demokraciji“. Međutim, „demokracija“ ne znači ništa bez Povelje o pravima ili sličnog dokumenta koji učinkovito sprječava vlade da zadiru u prirodna prava naroda.
U Ujedinjenom Kraljevstvu neizabrani kralj upravo je imenovao Andyja Burnhama za premijera, iako je bivši gradonačelnik Velikog Manchestera dobio mjesto u parlamentu.
U Ukrajini diktator Volodimir Zelenski ostaje „predsjednik“ dvije godine nakon isteka svog mandata. U Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj državni odvjetnici, sudovi, obavještajne službe i novinski mediji surađuju kako bi spriječili da političari koji vjeruju u nacionalni suverenitet dođu na vlast. U Rumunjskoj su predsjednički izbori poništeni kada je pobijedio pogrešan kandidat (koji je zatim kazneno gonjen zbog izmišljenih „zločina“, kao i mnogi drugi pronacionalni političari diljem Zapada).
Neizabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nadzire zakonodavstvo i vanjsku politiku kontinenta. U Sjedinjenim Državama vlada predsjednika Obame lažno je optužila predsjednika Trumpa za špijunažu u korist Rusije; demokrati su manipulirali „izborima“ 2020. nezakonitim glasovima putem pošte; a neetični državni odvjetnici i suci izmislili su optužnice protiv Trumpa koje su ga mogle poslati u zatvor doživotno. Nakon toga su demokrati tijekom predsjedničkih izbora 2024. jednostavno zamijenili Joea Bidena Kamalom Harris, iako ona nikada nije pobijedila ni na jednim predizborima. To je ono što zapadne vlade nazivaju „demokracijom“.
Kako zapadne vlade sve češće po vlastitom nahođenju postavljaju vođe, postaje sve teže razlikovati zapadnu „demokraciju“ od oligarhije ili diktature. Zato moramo ponovno uspostaviti svoja prava koja nam je dao Bog. Lažne „demokracije“ ne mogu nam oduzeti ono što nam samo Bog može dati.
