Buda je rekao da je priroda ljudskog postojanja konstantno nezadovoljstvo. Zašto? Zato što živimo u svijetu u kojem ništa nije trajno. Nemamo se za što čvrsto uhvatiti.

Sve se mijenja – vrijeme, raspoloženja, emocije, okolnosti, pa čak i stanja svijesti. A mi ljudi samo želimo malo mira u svemu tome.

Dok god taj mir tražimo izvan sebe, bit ćemo razočarani, nemirni, frustrirani i nesretni. Pokušavat ćemo kontrolirati ono što nije pod našom kontrolom.

Godinama sam se pitala zašto osjećam taj nemir u sebi. Onaj grč u prsima koji ne mogu objasniti. Danas razumijem da ne nosimo samo svoje priče. Nasljeđujemo obrasce, traume i reakcije živčanog sustava koje se prenose generacijama.

Mnogi od nas su lavovi svojih obitelji. Nekadašnje crne ovce. Oni neprilagođeni, drukčiji, preosjetljivi. Oni s kojima nešto završava kako bi nešto novo moglo početi.

Mi smo generacija koja prekida stare obrasce.

Ali da bi se to dogodilo, uvijek se pojavi jedna osjetljiva duša – dobrovoljac – koja ima dovoljno hrabrosti i kapaciteta pogledati u tamu i pretvoriti je u svjetlo.

Ne možemo manifestirati obilje, ljubav i ispunjen život ako naš živčani sustav nema kapacitet osjećati se sigurno. Ne možemo primiti ono za što nismo spremni.

Zato sam ušla u svoju kukuljicu. Prolazim proces individuacije. Sve ono što mi je nekada bilo važno više nema isto značenje. Ponekad imam osjećaj da gubim razum, ali znam da je to dio puta.

Jer prije nego što postanemo leptir, moramo pristati prestati biti gusjenica.

I još nešto…

Dok hodate ulicom, sjetite se da se nitko ne bavi vama. Svi se pitaju isto pitanje:

“Što drugi misle o meni?”

Svi nosimo svoje strahove.

Svi nosimo svoje rane.

Svi tražimo ljubav.

I možda smo puno sličniji nego što mislimo.

Svi smo jedno.