- Džon J. Alta
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay / animacija
Irelevantna je današnjica. 21. stoljeće je totalni potop duha kao što ga je i Nietzsche predvidio. Nietzsche je predvidio 20. i 21. stoljeće kao uspon nihilizma i krajnji doseg tog nihilizma, a to je potpuno ništavilo.
Prije njega, Baudelaire je otvorio neke dogme kršćanstva i preispitivao samu Vjeru, Boga i Vraga. Na kraju je pao, slomljen pred oltarom u crkvi. Nietzsche je isto grdo završio. U to vrijeme, duha je još bilo, iako na izdisaju. Ti velebni umovi sabrali su dotadašnje znanje i pretočili ih u aforizme koji vrijede za sva vremena. Ali, što je bio problem?
Prvo, dva filozofa-pjesnika bili su, duboko u sebi – pesimisti, iako je Nietzsche „zračio“ u djelima, priželjkujući vedrinu, ipak ga je stigla bolna sudbina. Prije njih i nakon njih, nije bilo i neće biti takve žestine i karaktera – koji u svom cijelom životu – računa isključivo na duh, izbacujući iz života, što je više moguće, materijalizam, laž, malograđanštinu, plitku i krutu zbilju, ljude-„neljude“, oportuniste, prevrtljivce, gamad, stado, političare, vladare, crkvenjake itd.
Kroz njih djeluje duh koji otkriva sav lažan sjaj i briše sve površno i trivijalno, čime se bave dokoličari, novinari itd. U svemu tome, mi kroz njih – NE – učimo; nego se iz njih izvlači plitka površina koja se danas koristi za promicanje ateizma i sotonizma.
Znači, uopće se ne uzima, pozadina njihova duha, jer oni nisu izbacivali jalove i isprazne težnje za nikakvim bogatstvom, osim što su bili obični smrtnici sa svojim grijesima, nego su pomno birali riječi, a proučavali su sve do čega su mogli doći. Jedna takva razina svijesti, danas je apsolutno nemoguća.
No, i Nietzsche i Baudelaire bi se, ne samo – zgrozili – vidikom i poimanjem čovječanstva – koje sebe – danas – plasira u takvim kurvinskim i ofucanim oblicima jada i bijede, duhovne neimaštine, ispraznosti, gadosti i jalovosti – nego bi – ili izvršili suicid, ili bi, pak, definitivno, nestali, svojom pojavom iz „civilizacije“ – jer ne bi mogli disati od silne najezde mrava i potopa svih vrijednosti koje su nekad imale neki značaj.
Današnje društvo je jedno sitničavo selo i pozornica za beznačajne radnje i poslove – koja ne vodi apsolutno nikuda. Ono, što su oni kao proroci vidjeli – bilo je upravo to što ih je na smrt – preplašilo, a idejom i vizijom, ustanovili su da će se čovječanstvo u obliku garancije duha i bitka – potpuno izbrisati.
Ono što danas imamo, je kvazi „politika“ – pomiješana s agendama moći, PR-om, interesnim skupinama, lobijima, marketingom i sveopćim ‘reality showom’ – koji nije nimalo bezbolan, već je čak po moralu – posve otuđen i ne-etički prema svakoj premisi duha Istine, cvata Ideja, puta Spoznaje itd.
Mi danas nismo nimalo dostojni naših davnih predaka. Mi smo zadnje leglo zmija i lešinara koji se okreću najprljavijim radnjama ogovaranja i konstantnog zurenja u Ogledalo-Ekran, tako da više ne vidimo ništa osim lažne Maske našeg ega koji se gubi i nestaje, propada u čisto ništavilo.
Iz koje god pozicije da krenemo, moramo ustanoviti da je duh mrtav. A to što je duh mrtav, znači da nema ni nikakvog realnog smisla za koji bi se čovjek mogao uhvatiti. On to „može“ – da, u izlizanim patvorinama: New-Age-a, Woke-a i svih sličnih idiotarija i pi*darija, a da ne govorimo o LGBTQ+ agendi koja je završni udarac zdravoj pameti, logici i bilo kakvim utemeljenim mislima koje bi mogle same o sebi razmatrati, a time poimati što jesu.
A ono što većina ljudi danas jest, to je čisto dno – prepucavanja i lažnog, sebičnog, lihvarskog, licemjernog komfora u kojem je daljinski upravljač svetinja, a shopping – „služba božja“.
U ovakvim izopačenim vremenima: pitamo se, ispravno, je li Krist možda i sišao s Nebesa prije nekih 150 godina i već izrekao Presudu, a da mi – danas, uopće ne znamo da smo već u Paklu, uništeni i razoreni te da propadamo sve dublje i dublje – ne znajući nikakav Zakon ili empatiju, „svetost“ – ili samu dušu – koja je već možda i oduzeta.
U tom smislu, kako stvari stoje i kako se razvijaju, Orwell i Huxley – kao pioniri distopije – ustanovljuju prije 100 godina, ono što će doslovno na sceni biti za nekih 10-ak godina.
U tom svijetu više neće biti mjesta za nikakav – život, ukoliko ga sami ne okončamo i prije, nekom epidemijom ili nuklearnim ratom. Iz svega, rečenog, bojim se da je i ovo još jedan vapaj izmučenog čovjeka koji vidi Ponor koji se otvara i ždere apsolutno sve pripadnike čovječanstva, ako ovo što „imamo“ – uopće i jest – čovječanstvo…
