Dođe tako dan kada zaželiš odmor od svega, i ljudi, i svijeta, i zvonjave telefona i medijskog bombardiranja svakojakim zastrašujućim vijestima sa svih strana svijeta. Vraćaš se sebi, ulaziš u sebe tražeći svoj mir, piše Elia Pekica Pagon.
Jednostavno poželiš ostati miran u situacijama u kojima bi mogao biti više nego nemiran. Poželiš da ti postane svejedno za neke stvari zbog kojih bi još jučer možda izgubio živce.
Dođe ti želja za mirom i tišinom. Dođe ti da odjednom zašutiš o stvarima o kojima si još do jučer s nekim žustro raspravljao, misleći da tako mijenjaš svijet.
Pomisliš u sebi – dosta mi je svega. Ne želim živjeti u digitalnom zatvoru i ovisiti o tehnologiji koja sve više steže svoj obruč oko svih nas. Ne želim ovisiti o aplikacijama. Smisao života je sloboda, a ne okovi, pravila, zabrane i slično…
Želiš svoj mir i ništa više. Želiš uživati u svome miru i slobodi svojih misli. Iz perspektive tog neviđeno ugodnog mira svijet kao da ne postoji. Detoksikacija od svakodnevnih otrova najbolji je lijek za sve.
Naš unutarnji mir sveti je dom naše duše. Kojeg li luksuza. Blaženog li odmora od svih mogućih problema, opterećenja, toksičnih energija… Ne čujem i ne vidim ništa što bi me moglo izvaditi iz mira. Ne treba mi to. Vadim korov iz svog vrta u kojemu želim vidjeti samo predivno cvijeće i čuti dražestan pjev jutarnjih ptica.
Moj unutarnji mir je moje utočište i moj zaklon od svih zala ovoga svijeta. Tišinu ispunjavaš lijepim mislima. Zatvaraš oči. Duboko dišeš i uživaš daleko od svih kablova, stickova i daljinskih upravljača putem kojih ti se ispire mozak i putem kojih u svoj život propuštaš tko zna kakve energije.
Oslobađaš se od digitalnih okova, lozinki, pinova, šifri, kodova, računa, razmirica, besmislenih rasprava, dosadnih ‘malih razgovora’ o svemu i svačemu, onih meni najtežih, radi reda, najčešće o vremenu, a u prijevodu – ni o čemu.
Svojim mirom puštaš sve one nemirne da krenu na svoj put. Odjednom postaješ svjesniji da je tvoj život samo tvoj. Život. Jedan i jedini.
Otkucaj srca. Otkucaj sata. Da. Tvoj život tvoj je jedini dom i jedino ti znaš kako se u njemu živi. U njega puštaš samo one ljude uz koje ništa nije važnije od ljubavi, zdravlja, sreće i mira. Svaki životni trenutak je dragocjen i kada god ga banaliziramo, kada ga ne cijenimo dovoljno ili ga uzimamo zdravo za gotovo, mi zapravo ponižavamo i sebe i svoj život.
Budimo stoga zahvalni za svaki naš novi udah i izdah, za svaki otkucaj našeg srca. Trenuci mogu trajati ako ih doista osjećamo i ako smo ih svjesni i u njima ukorijenjeni. Ako ih ne osjećamo, oni će samo prolaziti kraj nas kao brzi vlakovi u koje nismo stigli ući.
S godinama naš oprez raste, dok se vid našeg trećeg oka sve više izoštrava. Vidimo sve bolje i bolje i puno brže neke stvari pa sve brže i s puno većom sigurnošću u sebe možemo donijeti odluke o tome što nam treba, a što ne u životu.
U svoj život puštam jedino one ljude koji mi donose mir. Dosta mi je negativnih energija zauvijek. Naučila sam te lekcije i previše puta. Ne želim ih ponavljati.
Sve dobro se odmah osjeti, kao i zlo, a zlo se odreže čim se osjeti, dok se dobro čuva kao najveće blago. I tako postaješ sretan putnik kroz Život. Stvari su vrlo jednostavne. Poklanjaš mir svakome i očekuješ isto zauzvrat.
Volim taj osjećaj unutarnjeg mira i drago mi je što sam do sada shvatila mnoge stvari o ovome svijetu i životu kao takvom. Drago mi je što znam prepoznati dobre, iscjeljujuće energije i kloniti se onih razornih kojima je jedini cilj izvaditi nekoga iz njegovog mira. Čuvajte svoj mir kao najsigurnije utočište i bit ćete sretni, vjerujte mi.
