U svijetu raznih teorija o stvarnosti — od zatvorenih sustava, matriksa, do ideje da živimo u simulaciji koju održavaju “više inteligencije” — želim podijeliti svoj pogled, utemeljen u duhovnom iskustvu i povjerenju u Stvoritelja.
Vjerujem da živimo u Božjoj kreaciji.
Ne u igri, ne u eksperimentu, ne u virtualnom “terariju” — nego u stvarnosti koja ima smisao, dubinu i svrhu.
Ona može biti slojevita, skrivena, izazovna, ali nije iluzija. Niti dosjetka “viših bića”.
Ne rezoniram s idejom da su Logosima “dosadni vječni horizonti”, pa stvaraju svjetove radi zabave.
Za mene, to nije intuicija. To je ljudska psihologija projicirana na apsolut.
Bog ne stvara iz dosade — već iz ljubavi, svijesti i svrhe.
Da, ovaj svijet ima ograničenja. Da, znanje se guši, svjetlo se skriva.
Ali to ne znači da je sve laž, niti da živimo u zatvoru.
To može biti škola, kušnja, dijalog s vlastitom dušom — a ne lažna stvarnost iz koje se treba “probuditi” putem YouTube klipova.
Duša nije zarobljenik. Duša je zaboravila odakle dolazi.
I kada se prisjeti Izvora — svijet oko nje dobiva smisao, a ne postaje ništa manje stvaran.
Ne vjerujem da su sve teorije jednako vrijedne.
Neke hrane ego, druge ga tope. Neke donose nemir, a druge tišinu.
Istina nije šarena vitrina ideja. Istina je osjećaj usklađenosti sa Stvoriteljem.
U svijetu u kojem je “sve moguće”, ostajem vjerna onome što u tišini odzvanja kao stvarno:
Božjoj kreaciji. Ne simulaciji.
