Kada otvorimo Knjigu Postanka u tekstu piše ovako. Zmija razgovara sa ženom. Žena vidi da je plod: dobar za jelo, ugodan očima i poželjan za mudrost. Ona uzima i jede i daje plod mužu “koji bijaše s njom” i on jede.

To znači da Adam nije stigao kasnije. Nije bio odsutan. Nije bio prevaren iza leđa. Bio je tamo i jeo zajedno sa Evom.

Često se kaže: “Ali ona ga je nagovorila.”

Dobro. Pretpostavimo da jest.

Nagovor nije prisila. Nagovor ne briše tuđu volju. Nagovor podrazumijeva da druga strana može reći ne. Ako je Adam jeo, onda je jeo zato što je odlučio jesti. Tekst ne opisuje muškarca bez svijesti, nego muškarca koji sudjeluje. To znači da muškarac nije nesvjestan i da odlučuje iz svoje volje. Jer suprotno bi podrazumijevalo da je labilan!

Prava težina priče dolazi nakon jela.

Kada Bog pita Adama: “Jesi li jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?”, Adam odgovara ovom rečenicom:

“Žena koju si mi dao da bude sa mnom, ona mi dade sa stabla, pa jedoh.”

On priznaje da je jeo.

Ali, prije priznanja objašnjava i predbacuje krivicu na Evu.

“Žena koju si mi dao”.

Tekst ne kaže da je žena uzrok sve patnje. Kaže da su oboje jeli. Ali kroz interpretaciju onih koji su prenosili tekst kroz stoljeća Eva je postala simbol prve slabosti, prve zavodljivosti, prve pogreške. Izvlačio se zaključak da je žena bliža tijelu, bliža iskušenju, manje pouzdana u moralnom prosuđivanju. Iz te slike gradile su se društvene norme, propovijedi i zakonici u Europi.

Tako je lik iz mita postao kolektivna presuda za sve žene.

U samom tekstu su oboje jeli i posljedice su došle za oboje.

Priča o Edenu može se čitati kao priča o ljudskoj odgovornosti.

O izboru i posljedicama.

No kada se odgovornost prebaci samo na jednog lika, nastaje neravnoteža koja traje stoljećima.

Glavni problem je nastao u načinu kako je Institucija čitala u ime svih. Zato je Eva postala simbol prve pogreške, slabosti i pada.

Upravo tu počinje povijest koja nas je dovela do danas. Jedna Adamova rečenica koja je izgovorena u strahu od posljedica. 

Crkva koja tu rečenicu ne čita kao Adamovo izbjegavanje odgovornosti nego kao opis ženske prirode.

Oci Crkve: Tertulijan, Augustin, Toma Akvinski gradili su teologiju na toj rečenici. Tertulijan je ženu nazivao “vratima đavla”. Augustin je iz Evinog čina izveo doktrinu o istočnom grijehu koji se prenosi kroz tijelo i žena kao izvor tjelesnosti, postaje trajni podsjetnik na pad. Toma Akvinski je ženu opisao kao “pogrešnog muškarca”, biće koje postoji samo kao pomoć u razmnožavanju.

To nisu rubne figure. To su temelji zapadne kršćanske misli.

Iz tih interpretacija nastajale su norme. Žena ne smije govoriti u crkvi. Žena ne smije poučavati muškarca. Žena treba biti pod autoritetom; muža, oca, svećenika jer je jednom već pokazala da joj se ne može vjerovati u moralnom prosuđivanju.

Jedna rečenica iz mita i stoljeća posljedica u stvarnosti.

Kada institucija s moći odabere jedno čitanje i proglasi ga istinom, ono prestaje biti interpretacija. Postaje mračna stvarnost u kojoj žene bivaju unaprijed osuđene. Povijest nam priča o pravim posljedicama.

Tekst Knjige Postanka star je između dvije i tri tisuće godina. Pisan je u patrijarhalnom društvu, od strane muškaraca, za zajednicu koja je već imala jasnu hijerarhiju spolova.

Tekst, sam po sebi, nije donio presudu nad ženom.

Tu presudu donijeli su ljudi. Konkretni, povijesni i imenovani koji su svoja iskrivljena gledanja proglasili za Božju istinu.

I to je ključna razlika.

Priča o Edenu nije problem. Priče su stare koliko i ljudski govor i one nose pitanja o slobodi, odgovornosti, znanju i posljedici.

Problem je kada institucija s monopolom za tumačenje odabere jedno čitanje, zatvori raspravu i to čitanje ugradi u zakone koji upravljaju životima svih u društvu.

Nije mit oblikovao našu povijest. Oblikovala ju je nečija odluka kako mit čitati i tko ima pravo to čitanje proglasiti konačnim.

Eva nije simbol ženske slabosti. Eva je ime koje je odabrano da nosi kolektivni teret.

Ali, ako se vratimo na samu rečenicu, vidimo nešto važnije od pitanja žene. Vidimo stari obrazac.

Kad čovjek učini nešto i osjeti posljedicu, prva reakcija nije priznanje nego prebacivanje.

“Žena koju si mi dao.” Krivnja ide prema ženi. Krivnja ide prema Bogu.

Odgovornost se dijeli kako bi se umanjila vlastita.

Tu dolazimo do srži.

Muško prebacivanje krivnje na ženu kroz stoljeća uz opravdanje da tako kaže mit ne govori o ženskoj prirodi.

Govori o nesposobnosti da se kaže: “Ja sam!”, jer odgovoran čovjek kaže: ja sam to napravio.

Neodgovoran traži razlog izvan sebe. Zato problem nikada nije bila Eva.

Problem je bio strah i bježanje od vlastite odgovornosti.

Kad takav obrazac podržava i opravdava Institucija onda on prestaje biti osobna slabost i postaje društveni poredak.

Dok god se taj obrazac ne prepozna, krivci će se mijenjati, a slabost opravdavati.