- Ines Knežević
- Ines Knežević, Facebook
Ne pišem ovaj tekst da nekog ismijavam nego da potaknem ljude na razmišljanje. Ljudi su navikli ponavljati naučeno od roditelja i okoline i ta sklonost ponavljanju bez promišljanja dovodi nas do toga da velika većina živi na nesvjesnom automatizmu.
Taj nesvjesni automatizam ne preispituje ništa, samo slijedi bez obzira na logiku i posljedice.
Taj obrazac možemo vidjeti u svemu – od politike pa do religije, malo njih preispituje a mnogo njih slijepo slijedi.
Poštapalice uvijek glase: to je tradicija, rođen sam tu pa radim kao ostali, tako su moji roditelji, tako svi rade.
I iako mnogi nebrojeno puta razbiju glavu o zid laži i dalje uporno bez propitivanja slijede utabanu naučenu stazu. Zato imamo iste vođe, ideologije, stranke, navike i istu sljepoću već desetljećima. I tako će i dalje ostati sve dok se dovoljan broj ljudi ne počne preispitivati i ne počne mijenjati.
Razne stvari uništavaju generacije, jer se krivi programi prenose kao bolest. Jedan takav destruktivni program je vjerski. Katolici u kršćanstvu umjesto da slave život, nauk i snagu Isusa, oni dominantno slave njegovu patnju i muku. U mnogim kućama ljudi drže križeve po zidovima i svaki dan se podsjećaju na patnju umjesto na neograničenu moć Božju.
Nesvjesni suptilne krivnje koja im je podmetnuta za tuđa zlodjela ni krivima ni dužnima pratitelj im je nametnuta im krivnja svakog dana. Krivi i još k tome i nečisti, jer im je kazano da su začeti u grijehu. Ljudi s takvim teškim emocijama i teretom žive svaki dan. I misle da su dobri vjernici ako slijede taj put. Jer takva je tradicija, tako su živjeli i njihovi roditelji i djedovi pa nesvjesno misle da tako trebaju živjeti i oni.
Sjećam se svojih emocija dok sam i sama prije slijedila taj instalirani program. Svaki pogled prema križu budio mi je tugu, žalost i grč u srcu. Svaki puta sam ponovo i ponovo proživljavala Isusovu muku. Tuga je gledala sa svakog zida. Ili križ ili Isusove suze. Nigdje radosti. Nigdje olakšanja. Nigdje utjehe. Nigdje mira. Nigdje mjesta da se srce otvori, jer ga tuga kroz simbole pritišče ne dozvoljavajući mu slobodu.
Svaki dan um mi je vrtio slike Kristove patnje. I u molitvi prizor je bio stalno isti. Nisam znala da mi se duša muči. Naučena bol izgledala mi je normalna. Gledajući izmučenog Isusa i ja sam bila mala prigušena iskra. Pognuta i nemoćna. Jer kako biti snažan kad stalno gledaš i Krista koji izgleda tako isto?
Jednog dana mi je bilo dosta. Ne to nije prava slika Isusa….rekla sam. Isus je svemoćno Svjetlo iznad tame svijeta. Isus je radostan, živ i sama srž ljubavi. Tu sam da učim od njega i da se radujem s Njim, a ne da ga sažalijevam.
U tom trenutku jasnoće zbacila sam sav teret koji su mi drugi bez pristanka postavili. Osjetila sam olakšanje kao da je tona tereta spala s mene.
Prodisala sam i oživjela. Udahnula punim plućima zrak nakon pola života. Tada sam se drugi puta rodila. Prije toga samo sam vegetirala.
Od toga dana igram se kao dijete, jer sam izabrala put radosti i odbacila lažnu sliku koju su krivi pastiri postavili za svoju korist kako bi narod mogli držati u nemoći i patnji.
I sada mi dolazi jedna misao i razmišljam. Vidim po kućama obiteljske slike po albumima, zidovima i na frižiderima. Na tim slikama su torte, osmijesi, veselje i zagrljaji. Ne vidim suza na tim slikama. Vidim samo lijepe uspomene i vesela druženja. Zašto onda samo Isus plače na zidu?
Zašto se on nikad ne smije i ne veseli? Zašto je samo on krvav i prebijen? Jer ja ne vidim nijednog prebijenog ukućana po albumima. Nijedan ne plače. Nijedan nije uslikan na smrtnom hropcu i potom okačen na zid. Samo Isus, osamljen u patnji. Kako to? Zašto na zidu Isus uvijek plače?
Ako se mnogi rado prisjećaju takvog Isusa, zašto se na taj način ne prisjećaju i svojih djedova i roditelja? Jer kad bi ljudi tako prikazivali svoje najmilije, tada bi obiteljski albumi bili puni slika bolesti, umiranja i najtežih trenutaka njihovih života. Kad bi se ti ljudi isto ponašali i zamišljali svoje najdraže kao Isusa onda bi slavili dane kad je njima i njihovim najdražima bilo najgore i ne bi bilo veselih lica s fotografija mature, godišnjica i vjenčanja. Ali toga nema.
Ukućani se smiju, a Bog plače. Samo Bog na zidu visi u patnji. To nije Isus. Bog ne treba sažaljenje. Svemoćan se ne treba žaliti. Svemoćan se slavi.
Ako mislite da vam je Krist svojom patnjom otkupio grijehe, onda prihvaćate njegovu žrtvu koja otplaćuje vaša kriva djela. Ali zapitajte se nešto. Da li stvarno to prihvaćate? Da li svjesno svoj teret Njemu dajete?
I ako je tako, zar mislite da će njegova muka oprati bježanje od vlastite odgovornosti?
Neće! To su bajke koje ljudima obećavaju oslobođenje bez osobne odgovornosti.
Dok čovjek sam ne pobijedi svoju tamu i svoje sjene, nema napretka preko reda. Bez obzira koliko molili i izgovarali riječi obožavanja. Jer čisto srce ne predaje svoj teret drugome.
Ono ga uzme, bez obzira na težinu. I voli Boga bez transakcije. Hoda uspravno bez obzira na težinu puta.
Važno je reći i nešto što mnogi u našim krajevima ne znaju. Nisu svi kršćani usmjereni samo na Isusovu patnju. U pravoslavlju se Krist često prikazuje drugačije. Na ikonama drži knjigu Evanđelja, stoji uspravno i gleda ravno u čovjeka. Naglasak je na njegovoj mudrosti, učiteljstvu i uskrsnuću, a ne samo na muci.
Kod mnogih protestantskih zajednica; baptista, evangelika i drugih također nema tolikog naglaska na križu kao slici stalne patnje. Fokus im je na živom Kristu, na osobnom odnosu s Bogom i na njegovu učenju.
Samo katolici stavljaju glavni fokus na patnju i muku. Ta patnja i muka pojela je sve ostalo iz Kristove uloge i poruke. To nije put koji vodi spoznaji. Zato ja ne biram stazu koja mi gasi svjetlo. Biram život. Moj Isus je svemoćan, radostan i vječno živo Svjetlo. Ne poznam drugih slika Njega.
U mom srcu njegov je album radosti i vječnosti. On nepromjenjiv u Istini i Snazi.
Svoje sjene osvjetljavam kroz Njegovo vodstvo, a ne kroz slike mučenja. Naše uskrsnuće je svaka naša pobijeđena sjena i svaki naš svjesni korak bliže Vječnom Svjetlu. Ne trebam Boga da pati i umre za mene. Jer prije bih ja umrla tako nego da to prepustim da Bog odradi za mene.
Isus Krist je rekao:
„Istina će vas osloboditi.”
(Evanđelje po Ivanu 8:32)
Znači…
Ne bježanje.
Ne samosažalijevanje.
Ne predbacivanje krivnje.
Ne plakanje.
Ne ljubljenje slika.
Samo Istina.
