On je godinama služio ljudima, hranio je gladne, liječio bolesne, mrtve vraćao u život, grešnike uspijevao izvesti na pravi put, bio je pun milosrđa, ljubavi i što je najbitnije od svega, govorio je narodu u kojem je živio istinu. Nije živio životom luksuza, nego često nije imao gdje ni prenoćiti, nije vozio skupe kočije, nego je jahao magarca, nije bio ženskar, alkoholičar niti kockar.

Nekakva logika nam nalaže da bi takav čovjek sigurno trebao bit omiljen od ljudi i da je sretno doživio duboku starost.

Međutim, završio je poput grčkog filozofa Sokrata kojega su demokratski ubili (Atenjani su glasali o tome što učiniti sa čovjekom koji je za sebe tvrdio da zna da ništa ne zna i izglasali da ga treba ubiti), Isusa su također odveli na demokratsko suđenje u kojem je masa glasala što učiniti s njim.

Zapazite, za razliku od Sokrata – on je tvrdio da skoro sve zna. Međutim, nije mu bilo spasa, narod (masa) je izglasao da ga se ubije.

I naravno, da su nekog nakon Isusove smrti pitali zašto je on ubijen, vjerojatno bi odgovor bio – govorio je predirektno, nije pričao u rukavicama, tu i tamo je izvrijeđao ljude, jednom ih je čak i bičem rastjerao iz hrama i slično.

Prikazali bi ga kao nasilnika, problematičnu osobu koja se nije znala ophoditi s ljudima. Međutim, Isus nije nigdje pogriješio. On je uvijek radio i govorio ono što je trebalo. Da se trgovce iz hrama moglo finim riječima nagovorit da izađu van, on bi to sigurno učinio, da se korumpirane svećenike svog vremena moglo na fin način razotkriti pred ljudima, on bi na finjaka govorio protiv njih.

I sva ta objašnjenja zašto su mase kojima je pomagao i činio dobro okrenule glavu u drugom smjeru ili se čak okrenule protiv njega u trenutku suđenja svodi se na to da su ljudi velikom većinom kukavice, nisu spremni slijediti istinu čim ih je malo strah za svoju guzicu, da gledaju samo svoj sitni interes u nekom datom trenutku, da okreću leđa onom koji im je činio dobro čim im više nije potreban, da su nezahvalni.

A razlog zašto i dan danas kleveću Isusa je u tome što masa nikad neće priznati da su napravili krivo, nego će uvijek krivnju prebacivati na svoju žrtvu. Iako je odgovornost za sve loše što se dogodilo na njima, a ne na žrtvi.

Tako i danas ljudi pronalaze opravdanja za svoje pogrešne postupke, uvijek su im drugi krivi. Umjesto da kažu iskreno i otvoreno – mi podržavamo korupciju, zločinački komunizam, seksualne nastranosti i slično, oni će radije reći – joj kako je onaj Pernar bezobrazan, kako on može nama reći da smo pokvareni i glupi, a mi smo tako dobri i pametni.

I neka se brane i uvjeravaju sebe da su oni u pravu, kad stanu pred Isusa i njemu će objašnjavati zašto su radili sve suprotno od onoga što treba.