“Ljudi istinske vrijednosti nikada nisu nadmeni. Čovjek ima onoliko arogancije koliko mu nedostaje samosvijesti. Nadmenost je pokušaj da se umjetnim umanjivanjem drugih podigne vlastiti osjećaj vrijednosti.”

Postoji posebna vrsta snage koja se ne vidi na prvi pogled. Ona ne dolazi iz potrebe da bude primijećena, hvaljena ili potvrđena. Ona živi u čovjeku koji je pronašao mir u sebi i zato nema potrebu tražiti ga kroz tuđe divljenje.

Nadmenost je često posljedica unutarnje nesigurnosti. Čovjek koji nije izgradio svijest o vlastitoj vrijednosti pokušava je pronaći tako što umanjuje druge. Ali ono što se gradi na tuđem poniženju nikada nije prava veličina — to je samo privid snage.

Istinski vrijedan čovjek zna da tuđi uspjeh ne predstavlja prijetnju njegovom vlastitom. On razumije da svijet nije mjesto u kojem netko mora izgubiti da bi drugi pobijedio. Postoji dovoljno prostora za različita znanja, talente, putove i načine da čovjek ostavi trag.

Skromnost nije znak slabosti niti nepoznavanja vlastite vrijednosti. Naprotiv, samo čovjek koji je siguran u sebe može biti dovoljno miran da ne traži stalno priznanje. On poznaje svoje vrline, prihvaća svoje slabosti i nema potrebu prikazivati se većim nego što jest.

Najveća provjera čovjekova karaktera nije način na koji se odnosi prema onima koji mu mogu koristiti, već prema onima od kojih nema nikakvu korist. Tu se otkriva ono što zaista nosi u sebi.

Jer veličina čovjeka ne mjeri se visinom iznad drugih, već sposobnošću da druge podigne.

Vrijeme na kraju uvijek razdvoji privid od suštine. Arogancija ostaje samo sjećanje na buku koju je stvarala, dok dobrota, dostojanstvo i iskren karakter ostaju kao tiha djela koja nastavljaju govoriti.

Jer prava vrijednost nikada ne zahtijeva da bude uzdignuta. Ona ne traži svjetlost reflektora — dovoljno joj je da postoji.

Ona je tiha. Ali se pamti.