Ovo je svijet uma koji je prepun raznih izazova od kojih mnogi manje ili više suptilno troše naše energetske resurse. Neprestano nas se poziva da se negdje energetski dajemo, a gdje razmjena ne postoji ili nije na pravi način “postavljena”.

To je posebno vidljivo kad iskreno pogledamo na čemu nam je fokus i na koji način trošimo svoje vrijeme. Unutar umnih obrazaca pa i onih koji se pozivaju na duhovne, kao i općenito u kolektivnom eteru, često se naglašava potreba za poduzimanjem raznih vanjskih koraka kako bismo što više tog u Životu doživjeli i na taj način “podigli” svoju energiju. No, događa se upravo suprotno.

Kad nam je fokus puno okrenut prema van, kad često prelazi s jednog iskustva na drugo, iskorištava svaku priliku koja nam se nađe na putu i ne zalazi dublje u svijest pa sve izlaske iz zone komfora apriori uzima kao duhovna, kvalitetna ili iskustva od kojih se nužno raste (možda i raste, ali mnogo sporije i na teži način nego što se raste kad osvijestimo obrazac), naša se energija ne podiže, već se spušta i troši, a mi se praznimo.

Samo neki od primjera koji spadaju u ovo su: mnogo neobavezne zabave, intimni odnosi samo zato jer se pružila prilika ili “nam je tako u tom trenu došlo”, aktivnosti koje poduzimamo da bismo svladali dosadu, frustraciju ili potrebu (kad god osjećamo snažnu potrebu za nečim na razini tijela ili emocije, nešto u nama je u disbalansu), pretjerano bavljenje tuđim problemima i Životom čak i onda kad netko od nas to traži (i u kontekstu terapeutskog pristupa postoji viša instanca gdje se ne bavi problemima, već unutrašnjim svijetom nas samih koji do njih dovodi i taj se dio iscjeljuje), previše kontakta na društvenim mrežama i privatnih dopisivanja, previše izlazaka u vanjska iskustva općenito i drugo.

Sve ovo dio je ljudskog iskustva i normalno je za većinu ljudi. No, kako bismo se uzdigli na višu stepenicu postojanja, ne samo kao duhovno, već i kao ljudsko biće, potrebna nam je svijest o tome da sva ova iskustva troše naše energetsko polje i ako ne učinimo nešto po tom pitanju, ne osvijestimo se i ne promijenimo, ne samo da nećemo moći postići čista i viša stanja svijesti, već ni kvaliteta svakodnevnog Života neće ni blizu biti onakva kakva bi mogla i trebala biti, jer naša će se energija trošiti unatoč tome što će um možda govoriti kako se savršeno provodimo, kako je Život zabavan, kako nam to i to iskustvo treba baš sad i tome slično.

Kako bismo zašli u polje čuvanja naše energije, a samim time došli do snage, jasnoće, mira, balansa, zdravlja, obilja i svega onog što nam duši i tijelu “pripada”, potrebno je buđenje svijesti.

Ono podrazumijeva i spoznaju o mudrom raspolaganju energije. Kad fokus skrenemo s kolektivnog etera u svoje dubine i počnemo prepoznavati i davati se u ona iskustva koja su usklađena s našom dušom, a ne tek potrebama uma i tijela, kad se uzdignemo iznad tipičnog emocionalnog programa koji je karakterističan za malu djecu (ja to sad hoću i to je to), naša će energija početi rasti i naš će se cijeli svemir proširiti, produbiti i sa sobom nas povući u neslućene ljepote Života. Hvala, hvala, hvala!