Strah je puno dublji odnos nego što se mi kao civilizacija usuđujemo priznati. Ljudska vrsta uopće se njime ne bavi, premda stalno o njemu priča. Pokušava se s njim suočiti, ali to je problem. Jer strah je odjek, eho, to je ono ponavljanje riječi dolinom kada nešto povičete. Možemo se suočiti s odbijanjem prihvaćanja odgovornosti, ali strahom ne. To uopće ne funkcionira! Strah je sekundarna ili tercijarna energija koja se širi okruženjem koji ga podržava. Zato je moćan, snažan i nedohvatljiv na ovom planetu.

Ali, ovo nije tema o tom strahu. Nije tema kada dođe potres i mi panično bježimo van. Ovo je tema o strahu pred životom, pred promjenama. Strah ima mnogo slojeva, a svima je jedno zajedničko: promjena.

Zapadna kultura jako voli pričati o uzrocima straha, ali kod mene je to jednostavno: uzrok svih strahova samo je jedan – strah od smrti, odnosno od nestajanja. Naš identitet smrtno se boji da će nestati ono što je izgradio i stekao. I tu za mene prestaje ta priča. Zašto prestaje? Pa zato što nakon toga slijedi pitanje: “Je li znanje o uzroku svih strahova nama učinkovito? Pomaže li nam to što? Teoretski kao nešto znamo, ali što s tim?”

Nama treba funkcionalno znanje, ono koje potiče na djelovanje i ostvaruje konkretne rezultate. Da ga možemo upotrijebiti kada dođe strah. Treba nam iskustvo na koje ćemo se pozvati i dozvati ga u sadašnji trenutak. To je razlog zašto su meditacije učinkovite: u njima imate energetsko iskustvo, a njega tijelo pamti. Dah ga pamti, pažnja ga pamti i to možete prizvati u izazovnim trenucima svojega života, poslužiti se njime da vas umiri i probudi trenutačno povjerenje.