Te radnja su linearne, u ravni razuma, pa se i rezultat odmah vidi u ravni razuma. Međutim, kod duhovnosti, radnje i rezultati su u ravni apstraktnog i razum ih ne vidi. Onda kažemo “ništa se događa”. Pojavljuje se otpor prema tome i odustajemo.

S druge strane, kada imate naviku i očekivanje nevidljiva rezultata, to je za um u redu. Neće postojati otpor. Na primjer, kada posadite biljku, um se neće buniti što odmah sutradan ono nije ogromno stablo! Strpljivo ćete ostaviti mladicu na miru i nastavit ćete sa svojim svakodnevnim poslovima. Pritom imat ćete povjerenje u mudrost života da od sićušne i tanke mladice napravi golemo stablo!

Mi želimo imati znanje o svemu što um vidi. Na primjer, želimo imati duboki odnos sa svojim psom. Želimo znati kako on razmišlja, kako nas vidi, kako donosi odluke i kako ga više razumjeti. No, kao vrstu, uopće nas ne zanima da razumijemo svoju dušu, da proniknemo u apstraktno, da vidimo kako nas duša vidi! Ne zanima nas da s njome ostvarimo duboki odnos i razumijemo kako taj dio nas funkcionira, gdje je uopće on. Nula bodova.

Kada bismo krenuli graditi taj odnos s njom, onda bismo znali što se događa kada kažemo ‘Volim te’. Znali bismo da se stvari događaju kada otpuštamo, kada smo u tišini, kada meditiramo i svjesno radimo s tijelom. Premda to intelekt ne vidi, imali bismo čvrsto znanje da se itekako puno toga događa!

Nas ovdje zanima kako da vidimo rezultat apstraktnog, što se događa kada kažem ‘Volim te’. Naš je zadatak da izgradimo model putem kojeg ćemo zapažati promjene u bilo kojem segmentu života. Želimo vidjeti što se događa u međuvremenu, dok mi jurimo svakodnevni život, kakva su događanja u pozadini koje je to ‘Volim te’ izazvalo. Od ‘Volim te’ do vidljiva rezultata – čega tu sve ima? Može li to postati motiv da nam nikada ne padne na pamet odustati?