Često su te vizije bile u slikama koje ni sami mistici nisu znali objasniti. Neki sveci, npr. sv. padre Pio i sv. Leopold Mandić kao ispovjednici imali su dar Duha Svetoga za čitanje srca i savjesti, imali su uvide u budućnost pojedinih ljudi, no o samoj našoj vječnoj sudbini nema nitko potpuno znanje doli sam Bog.

Vizije i proroštva o Crkvi i budućnosti svijeta su nam dani kao upozorenja, ali nijedno ljudsko stvorenje ne može nijednom drugom čovjeku reći: bit će tako i tako! Ako tako čini, onda čini loše. Spomenuti sveti ispovjednici su po svjetlu Duha mogli nekim osobama reći nešto bitno i milosno za njihovu budućnost i obraćenje, ali je samo Bogu pridržano znati što budućnost donosi i sve njezine mogućnosti.

Ni sami anđeli to ne znaju osim koliko im je dano od Boga i koliko mogu zaključiti po svojoj daleko većoj inteligenciji od naše. Ni Sotona ne zna našu budućnost ali je kadar po svojoj inteligenciji iskalkulirati neke stvari do određene mjere. Kadar je vidjeti nešto što mi ne vidimo i to zlorabiti.

S druge strane Duh Sveti nam daje rasvjetljenja da bi nas usmjerio na pravi put, no da bi tako bilo čovjek mora živjeti u milosti Božjoj i nositi svoj križ. Sve privatne objave koje su istinite, onaj koji ih prima ujedno prima i križ za koji se nitko s njim ne bi mijenjao. Onaj koji kaže da zna budućnost priča gluposti ili obmanjuje. Kao obični ljudi možemo analizirati stvari, po svom umu i intuiciji zaključiti kakve mogu biti posljedice u budućnosti određenih zbivanja.

Ali da će se nešto baš tako zbiti, tko to od ljudi može znati? Tko će reći: evo sutra će biti razorni potres na tom i tom mjestu? Znamo da nikada nije bio veći rizik od nuklearnog rata, ali nitko od nas ne zna da će tog i tog dana doći do nuklearnog udara. Možemo s određenom vjerojatnošću pretpostaviti da se to može u bliskoj budućnosti zbiti, jer opasnost je realna – no možda i neće. Bog zna što će i kako će biti. I hoće li Niniva čuti glas upozorenja i obratiti se.