Oči zaista jesu prozori duše, no neki prozori su zatvoreni, neki su otvoreni… Neki prozori imaju spuštene rolete, neki imaju podignute rolete. Na nekim prozorima stoje zavjese i zastori, a na nekima ne. Neki prozori imaju razbijeno staklo, neki su čitavi. Neki prozori nalaze se na lijepo održavanim kućama i/ili zgradama, a neki se nalaze na ruševinama. Neki prozori odloženi su pored ceste, odbačeni od vlasnika…

Mnogi smatraju da je duša nešto savršeno, ali nije, bar ne na način kako se to smatra. Savršena je u smislu da je prekrasna, moćna, neponovljiva, protočna, sposobna rasti i razvijati se, istraživati život i igrati se. No, mnoge duše zaglavljene su u patnji. Mnoge duše žive u uvjerenju da nisu dovoljno dobre i vrijedne, da ne zaslužuju ljubav, da im nije mjesto na Zemlji, da su kažnjene time što se nalaze na Zemlji… Kao što i tijelo može biti ranjeno, tako može biti ranjena i duša. I u današnjem svijetu, mnogi ljudi imaju na mnoge načine ranjeno tijelo i ranjenu dušu.

Ako oči jesu prozori duše, onda je tijelo hram duše. Mnogi hramovi danas su ruševine iz kojih su duše morale iseliti. Prozori takvih hramova su uglavnom razbijeni i tko god da iz tog hrama gleda u svijet, vidi ga izobličeno, napuknuto, rascjepkano, oštro, opasno…

Mnogi hramovi danas su prenamijenjeni u zatvore. Prozori na takvim hramovima imaju guste rešetke i gledanje na svijet kroz takve prozore čini se nedostižan, nekad možda i opasan, jer koliko god da je hram prenamijenjen u zatvor, zatvor može značiti i određenu sigurnost. To značenje sigurnosti je izobličeno i daleko od izvornog značenja te riječi.

Mnogi hramovi danas su prenamijenjeni u javne kuće. Prozori na takvim hramovima okićeni su lampicama izvana, ali imaju spuštene rolete i/ili navučene debele zastore. Pogled na svijet kroz takve prozore gotovo da je nemoguć. Ako se išta i vidi kroz male rupice na spuštenim roletama ili kroz tkanje zastora, svijet kroz takve prozore je vrlo ograničen, taman, iskrivljenih boja i oblika.

Mnogi hramovi danas prenamijenjeni su u autobusne kolodvore. Prozori na takvim hramovima veliki su i modernog oblika. Takvi prozori omogućuju širinu vidnog polja, no sadržaj koji kroz takve prozore vidimo su stalni odlasci i dolasci autobusa te putnika, žurba, gužva… I bez obzira koliko dugo se zadržali gledajući kroz te prozore, bez obzira na godišnje doba, slika koju vidimo ne mijenja se pretjerano. Jedino što se eventualno mijenja, ovisno o dobu dana i dobu godine, jest količina autobusa koji odlaze i dolaze, broj ljudi, intenzitet žurbe i gužve. Vidi se sivilo betona i rijetko koje drvo, rijetko koji cvijet, rijetko koji čovjek koji je uronjen u trenutak sada i ovdje.

Rijetki hramovi danas zaista su hramovi u kojima se nalazi mir, tišina, sigurnost, osjećaj pripadanja i prisutnosti. Rijetko koji prozori hrama omogućuju stvaran pogled na svijet. A stvaran svijet je stalna promjena, red iza prividnog kaosa, cijeli spektar emocija, situacije koje su ugodne i koje su neugodne, radost zbog sastajanja i tuga zbog rastajanja… Rođenje, rast i razvoj te smrt. Rijetko tko gleda na sve to osjećajući unutarnji mir, prihvaćanje i zahvalnost. Rijetko koja duša zaista ima priliku boraviti u svom svetom domu.

Mnogi ljudi programirani su da tijelo doživljavaju kao grijeh ili nešto što vrlo lako sklizne u grijeh. I koliko boli je dušama naneseno zbog tog programa? Kolike duše su zbog tog programa doživjele da im se hramovi pretvaraju u ruševine, zatvore, javne kuće i autobusne kolodvore?

Da bi čovjek uživao svoju pravu prirodu potrebno je podjednako vrednovati i njegovati i tijelo i dušu. Sveto je i jedno i drugo. No, između življenja prave prirode čovjeka i onoga kako danas ljudi žive, kako se ponašaju prema sebi, drugima i svijetu oko sebe, kod svih ljudi stoje podsvjesni programi koji hram duše pretvaraju u nešto što taj hram izvorno nije, a time se onda mijenja i pogled na svijet. Da bi hram duše ponovno bio jednostavno hram duše i da bi duša imala doživljaj ponovnog bivanja u tom hramu, potrebno je pozabaviti se programima iz podsvijesti zbog kojih rijetko tko više iskušava svoju pravu prirodu i zbog kojih su mnoga tijela i mnoge duše zaista duboko ranjene.

Od svih nabrojanih deformacija hrama, čini mi se kako je u mom slučaju najbliža slika zatvora. Ta slika zatvora je iluzija. Zapravo, kao da se moja duša i dalje nalazi u svetom hramu (tijelu), ali na svoje oči stavila je naočale za virtualnu stvarnost. Stisnula je program u kojoj proživljava zatvorske uvjete. Toliko se zadubila u tu virtualnu stvarnost da je zaboravila da gleda kroz te naočale te se počela ponašati kao da su ti zatvorski uvjeti činjenična/objektivna stvarnost. Budući da sam sada ovo osvijestila, imam izbor skinuti naočale za virtualnu stvarnost, promijeniti program virtualne stvarnosti ili nastaviti igrati igricu u zatvoru. Jedino što zaista želim je skinuti te naočale i vratiti se svojoj pravoj prirodi.

I nakon što sam ovo sve napisala, postavila sam pitanje sama sebi: „Kako je to konkretno povezano sa naslovom teksta?“ Odgovor glasi ovako: „Sjaj očiju ogledalo je duše, a ogledalo duše su i osobne životne situacije te reakcije na te situacije, odnosno njihov doživljaj.“

Kakvo je stanje kod vas? I što birate nakon priznavanja stanja u kojem se sami nalazite?