Nekad je najvažnije od svega znati prepoznati i razlikovati duboki unutarnji mir od površinskog nemira uzrokovanog mislima i emocijama koje divljaju. I nekad je najvažnije s dubokim pouzdanjem slijediti taj osjećaj unutarnjeg mira, osjećaj kako duboko u sebi znaš da si baš na pravom mjestu u pravo vrijeme. Odgovori zbog čega je nešto kako jest često dolaze s vremenskim odmakom i sazrijevanjem svijesti.

Je li ti se ikad dogodilo (ili možda bolje pitanje koliko puta ti se dogodilo) da tek s retrospektivnim gledanjem na svoj život shvatiš kako si kroz neke teške i izazovne i frustrirajuće životne situacije trebala/trebao proći kako bi danas mogla/mogao ili znala/znao ono što ti u sadašnjosti itekako koristi?

Osobno sam se u to uvjerila jako mnogo puta.

Baš sam mnogo puta bila u nekoj situaciji u kojoj sam se pitala: “Pa dobro, Bože, što je ovo? Ja iz ovoga ne znam van, ne mogu više ovako. Dođe mi da od svega dignem ruke. Što god pokušam ode u potpuno drugom smjeru nego sam planirala… Čemu sve to? Do kad ću se toliko mučiti i patiti?!”

I onda godinama kasnije, pogotovo kroz čitanje svojih starih pjesama i tekstova, shvatim koliko sam u tim situacijama naučila, koliko sam toga nepotrebnog iz unutarnjeg svijeta izbacila iz sebe, koliko sam drugačija, mirnija, koliko više razumijem i osjetim…

I kroz takva iskustva shvatim upravo to da ne znam možda zašto se nešto događa. Shvatim da iako je nešto trenutno teško i neizdrživo služi nekom učenju, služi da bih naučila biti bolja i nježnija prema sebi (i drugima), služi da steknem nove vještine koje će mi tko zna kako služiti u budućnosti, shvatim da je sve baš onako kako treba biti.

I kada to shvatim, sve rjeđi su trenuci frustracije i nemira. Ako se i pojave, traju puuuuno kraće nego prije, znam kroz njih svjesno prolaziti, znam kroz njih učiti životne lekcije, otpuštati iz podsvijesti ono što mi više ne služi i otvoriti se za proširivanje svoje svijesti, svojeg pogleda na život i sebe i druge ljude. I paralelno s tim, sve češći su trenuci duboke i istinske zahvalnosti koja prožima čitavo moje biće, a koja se toliko razlikuje od puke mentalne zahvalnosti jer znam da je “zdravo i korisno biti zahvalan” pa ponavljam riječ: “Hvala” bilo da je izgovaram bilo da pišem dnevnik zahvalnosti i koju ne prati taj divan i prožimajući unutarnji osjećaj.

Ako se trenutno nalaziš u nekoj izazovnoj, frustrirajućoj, dramatičnoj, tragičnoj ili bilo kakvoj drugoj neugodnoj i izazovnoj situaciji, želim da znaš da nikad nisi sama/sam. Uvijek postoje ljudi koji znaju i mogu i žele biti podrška na putu prolaženja kroz te situacije, da postoje ljudi s kojima kroz razgovor možeš doći do nove perspektive situacije, a nova perspektiva situacije često donosi inspiraciju, motivaciju, uzbuđenje jer postoji rješenje i možeš ga već odmah isprobati u praksi.

No, uvijek postoji i duhovna podrška, koja postoji u svakom trenutku našeg života, a osjetimo je kada uđemo u sebe i povežemo se sa svojim Izvornim dijelom, s onim Božanskim u sebi, sa Čistom Svijesti ili kako god to želiš nazvati. Postoji Ta Esencija Života koja je itekako opipljiva, sveprisutna i umirujuća, koja nas vodi i podržava, samo ako si dozvolimo potražiti je u sebi, osjetiti je te slušati što nam govori i kamo nas usmjerava.

Tu sam za tebe, ako odlučiš potražiti pomoć i podršku i poželiš mene na tom putu.

Svi odgovori su već u tebi, samo je pitanje koliko ih dobro čuješ i razumiješ, a slušanje i razumijevanje je samo jedna vještina koja se razvija kao i svaka druga.

S ljubavlju,

Rebeka