Kako je izgledao tvoj životni put do sada? U kojem smjeru si željela/želio ići, a život te uporno okretao u nekom drugom smjeru? Vidiš li iz sadašnje perspektive smisao i svrhu svega onoga kroz što si prošla/prošao?

Prije točno 12 godina u sliku mog identiteta ušla je uloga magistre socijalne pedagogije.

Tada sam vjerovala kako sam puna znanja, spremna raditi s djecom s problemima u ponašanju i sposobna podučiti ih socijalnim i komunikacijskim vještinama zbog kojih će se vratiti na „pravi“ put.

Ah taj “profesionalni ego” ili točnije rečeno “profesionalna persona”…

Kroz rad na različitim radnim mjestima i u različitim ustanovama socijalne skrbi te odgoja i obrazovanja, shvatila sam da mi znanja stečena na fakultetu samo stvaraju iluziju kako nešto znam, a da je zapravo istina kako ne znam i da je trud u smjeru promjene nečijeg ponašanja (pa i promjene u sustavima) često uzaludna borba s vjetrenjačama, koja me previše iscrpljuje.

Odlučila sam izaći iz struke i zaokrenuti smjer profesionalnog razvoja u područje modnog dizajna, tj. šivanja i krojenja.

No, život me nekako vratio u socijalnu pedagogiju, kad su se ponovno aktivirali osjećaji nemoći i neznanja zbog kojih sam i odlučila izaći iz struke, ali struka nije izašla iz mene.

I upravo su me ti osjećaji pogurali u smjeru istraživanja, učenja i testiranja različitih vidova rada s podsvijesti te energetskog rada, što je dovelo do otvaranja obrta, ali i velike frustracije jer od svega toga što znam i mogu opet ne mogu staviti kruh na svoj stol.

Ta frustracija i osjećaj neuspjeha pogurali su me da se zaposlim kao pomoćnik u nastavi. Druženje s tim djetetom već me više od godinu dana gura u preispitivanje malo suptilnije iluzije o vlastitom znanju (u usporedbi s onom s početka teksta) te me sprječava da zapnem u iluziji “spiritualnog ega (točnije rečeno spiritualne persone)”.

Ovaj 12-ogodišnji životni put me zaista bacao i tjerao da otpuštam iluzije i još uvijek to radi. I nekad je stvarno teško, no teško je zbog mojih otpora od promjene, a ne zato što je teško samo po sebi.

I svi imamo tendenciju skliznuti u iluzije i vezanosti za vlastite slike identiteta, kao i biti u otporu od priznavanja, prihvaćanja, opraštanja i transformacije ograničavajućih vjerovanja, egoističnog i egocentričnog načina percipiranja Svega Što Postoji, neznanja i osjećaja nemoći, frustracije, zaglavljenosti, straha, bijesa, mržnje, tuge, tjeskobe…

Živo me zanima kakvu ću perspektivu imati za još 12 godina, kada ću s odmakom pogledati ono što proživljavam sada…

: