Što sve potrebno je
Da osmijeh ozari naše lice
Da suza poteče niz obraz
Da oblikujem riječi: „Volim te.“

Što sve potrebno je
Da moja ruka pomiluje tvoj obraz
Da moja noga napravi korak prema tebi
Da moje srce osjeti se sigurno kraj tebe

Shvaćaš li čudo svakog trenutka
Shvaćaš li kako toliko često
Zanemarujemo važnost tih sitnica
Koje čine svaki dan…

Shvaćaš li koliko toga događa se u nama
U jednom malom, najmanjem segmentu vremena
Kako imali bi sasvim obično iskustvo
Pijenja vode, hodanja, slušanja najdraže glazbe…

Sve ono što svjesnim umom percipiramo
Samo je maleni djelić
Puno veće priče
Zato stani malo i osluhni što događa se u tebi

Shvaćaš li da svi smo jedni drugima učitelji i u isto vrijeme učenici?
Da, ponekad skliznem u ulogu žrtve
Ponekad projiciram nešto svoje na tebe
Jer ne vidim što se zaista događa u meni…

Shvaćaš li kako u tom trenutku služiš mi
Služiš kao ogledalo…
I možeš se uvrijediti slušajući moju projekciju
A možeš i jednostavno biti i dozvoliti da se ogledam u tebi…

Shvaćaš li kako je isti taj trenutak prilika
Da ono što se događa u tebi
Shvatiš promatrajući mene
Jer sam u istom tom trenutku zrcalo u kojem ogledaš se u meni…

Kad poleti oštra riječ iz navike
Kad poput munja frcaju naboji emocija
Rađa se prilika za dublje shvaćanje sebe i svijeta oko sebe
I prilika za vidanje naših rana…

Vidiš li tu priliku?
Iskorištavaš li tu priliku?
Dozvoljavaš li sebi istražiti svoj Svemir?
Dozvoljavaš li drugima da u tvojoj prisutnosti istražuju vlastiti Svemir?

S ljubavlju,
Rebeka