Evo zašto se Hrvatska pravoslavna Crkva treba ponovno obnoviti, piše Gracija Bravin.
Što više promišljam ovu temu, sve više dolazim do jednostavne, ali duboke spoznaje: Ako Hrvatska želi dugoročan mir, poštovanje različitih identiteta i istinsku vjersku slobodu, onda je nužno da postoji i službeno priznata Hrvatska pravoslavna crkva.
Ne zato da bi se itko suprotstavio Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ne zato da bi se stvarale nove podjele. Naprotiv, zato da vjerska pripadnost konačno prestane biti vezana uz nacionalnu oznaku, jer to jedino stvara napetost. Danas postoji realna skupina ljudi koji su pravoslavci, ali nisu Srbi. To je činjenica.
Ljudi se deklariraju kao Hrvati pravoslavne vjere, pripadnici hrvatske tradicije i kulture, ili jednostavno pravoslavci koji ne žele nacionalnu etiketu Za njih danas ne postoji institucionalni prostor. Ako žele prakticirati svoju vjeru, automatski se guraju u okrilje crkve koja nosi ime druge nacije. To nije vjerska sloboda. To nije demokracija. To je jednostavno prisilna identitetska asimilacija kroz religiju, i to u 21. stoljeću, što je neprihvatljivo.
Slučaj otkazanog Božićnog koncerta u Lisinskom pokazuje koliko je tema osjetljiva Trebao se održati Božićni koncert u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, pod organizacijom Hrvatske pravoslavne crkve. Sve je bilo dogovoreno. Ugovor je potpisan. Dolazio je slavni bugarski pravoslavni zbor, koji je u prošlosti nastupao u Beogradu, u Vatikanu, diljem Europe, i u najuglednijim dvoranama svijeta. A onda, preko noći, koncert je otkazan bez obrazloženja. Svi znaju što se dogodilo.
Nije to „tehnički problem“, ni „nenadana komplikacija“, ni „administrativna pogreška“. To je bio pritisak Srpske pravoslavne crkve koja ne želi postojanje ni najmanjeg prostora za hrvatsko pravoslavlje, makar se radilo o pjesmi, kulturi i Božiću. To nije samo otkazivanje koncerta. To je simbolička poruka: „U Hrvatskoj pravoslavlje pripada samo jednoj naciji.“ „Svi ostali pravoslavci moraju se uklopiti u to ime.“ „Za vas nema prostora, ni u dvorani, ni u društvu.“
To je opasno. To je protivno duhu Ustava RH. To je protivno europskim vrijednostima. I to potiče identitetske tenzije umjesto da ih smanjuje. Upravo zato postojanje HPC-a ima smisla, ne kao konflikt, nego kao rješenje. Postojanje dvije pravoslavne jurisdikcije u Hrvatskoj: SPC za one koji se smatraju Srbima. HPC za one koji se smatraju Hrvatima ili ne žele nacionalno vezivanje, NE bi izazvalo sukob. Naprotiv, ono bi ga uklonilo. Jer najveći izazov danas je to što se pravoslavlje u Hrvatskoj politički i emocionalno doživljava kao produžetak srpske nacionalne institucije, a ne samo vjera.
Ako bi se identiteti razdvojili od vjerske pripadnosti nestala bi sumnja,nestala bi povijesna opterećenja, depolitizirala bi se religija, ljudi bi bili slobodni biti ono što jesu, hrvatska i srpska zajednica živjele bi u većem miru Nije rješenje zabranjivati jedne. Rješenje je omogućiti postojanje drugih.
Mir se ne postiže monopolom, nego pluralizmom. Hrvatska pravoslavna crkva ne bi bila prijetnja nikome, samo bi omogućila izbor. U modernoj demokraciji je normalno da postoji: Hrvatska katolička crkva Evangelička crkva Islamska zajednica Židovska zajednica Adventistička crkva Evanđeoska pentekostna crkva itd. Ali jedino pravoslavlje, u zemlji s tolikom poviješću i složenim identitetima, ostaje „monopol jedne nacije“. To jednostavno nije održivo. I nije pravedno.
Dakle, ovo nije napad na SPC – ovo je poziv na slobodu i mir Kad se stvori prostor za sve, tenzije padaju. I zato, nakon svega što smo vidjeli, uključujući i otkazivanje koncerta koji su trebali izvesti umjetnici svjetskoga glasa, vjerujem da je došlo vrijeme za zrelu i mirnu raspravu: Hrvatska treba i svoju pravoslavnu crkvu — ne da bi bilo manje Srba, nego da bi bilo više slobode. Mir se nikada ne postiže isključivanjem. Mir se postiže otvaranjem prostora za sve identitete da dišu.
