Je li tragedija u Ekvadoru, u kojoj se raspelo odvojilo sa zida i usmrtilo svećenika za vrijeme mise, opomena crkvenoj tradiciji koja se previše odvojila od Biblijskog nauka i izvorne Božje riječi?
Znak s oltara: Je li tragedija u Ekvadoru proročanska opomena crkvenom zastranjenju?
U vremenu u kojem se institucionalna Crkva prečesto oslanja na raskoš, tradiciju i političku moć, povijest nas uči da Bog progovara na bizaran, ali kirurški precizan način. Subotnja tragedija iz ekvadorskog grada Guayaquila, koja je šokirala kršćanski svijet, nije tek nesretan slučaj na radu.
Dok sekularni mediji i crkvena birokracija pokušavaju umiriti javnost pričama o lošoj statici i popustilim vijcima, tisuće vjernika koji dosljedno čitaju Bibliju prepoznaju jeziv i jasan proročanski znak.
U crkvi ironičnog naziva – župi Gospe od Neprestane Pomoći – golemo se drveno raspelo usred mise prenošene uživo odvojilo od zida i s leđa usmrtilo 53-godišnjeg župnika Patricia Alfreda Sáncheza Molinarija. Trenutak prije nego što će ga masivni križ udariti, svećenik je vjernicima izgovorio jezivo proročanstvo: „Draga braćo, jednog dana svi mi koji smo ovdje također ćemo umrijeti.“
Sekundu kasnije, srušio se pod težinom istog onog predmeta koji Crkva stoljećima nameće kao sveti amblem. Za svakoga tko ima oči da vidi, poruka je zastrašujuća: institucija se doslovno urušava pod težinom vlastitih, nebiblijskih izmišljotina.
Prvi i najoštriji šamar tradiciji krije se u samom imenu hrama u kojem je Bog dopustio ovu tragediju.
Gospa od Neprestane Pomoći? Biblija, koja se smatra jedinom i nepogrešivom Božjom riječju, apsolutno nigdje ne dopušta, a kamoli zapovijeda štovanje Marije. Dapače, u Deset zapovijedi jasno stoji rigorozna zabrana pravljenja i klanjanja bilo kakvim likovima, a sam Isus Krist u Evanđeljima nije ostavio ni milimetar prostora za kult svoje zemaljske majke.
Dapače, Isus je dosljedno i namjerno odbijao gurati sebe i svoju obitelj u prvi plan, preusmjeravajući svaku slavu isključivo na Boga Oca. Kada mu žena iz mnoštva ushićeno dovikne „Blago utrobi koja te nosila!“, Isus hladno i izravno uzvraća: „Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Luka 11,27-28). Kada ga bogati mladić nazove „Učitelju dobri“, Isus ga oštro presijeca: „Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli jedini Bog!“ (Luka 18,19). Isus je za sebe jasno rekao da je njegova riječ jedini istinski Put, a ne odredište zemaljskih kultova.
Odakle onda „Gospa“ i odakle križ? Odgovor leži u mračnom povijesnom kompromisu i političkim spletkama iz 4. stoljeća. Rimski car Konstantin Veliki, proračunati i okorjeli političar koji je do kraja života ostao vjaran poganskom kultu Nepobijeđenog Sunca (Sol Invictus), shvatio je da se njegovo carstvo krvari i raspada iznutra. Kršćanstvo je brzo raslo, a Konstantin je u njemu vidio savršen politički alat za ujedinjenje i kontrolu masa.
Sazivanjem Nicejskog sabora 325. godine, car – koji uopće nije bio teolog – preuzima kormilo nad vjerom. Kako bi pomirio pogansku većinu i kršćansku manjinu, Konstantin provodi prisilni religijski sinkretizam. Pod krinkom kršćanstva, u Crkvu ulaze drevni babilonski mistični simboli. Križ – koji je zapravo babilonsko slovo „Tau“, znak poganskog boga plodnosti Tamuza i Semiramide – preko noći biva proglašen svetim kršćanskim amblemom.
Međutim, ovaj carev dekret nije prošao bez otpora. Pravi, rani Kristovi sljedbenici, odgojeni na izvornom nauku apostola, znali su da je za njih drvo (xylon ili stauros, što na starogrčkom znači isključivo jednostavan uspravan stup ili kolac) tek instrument rimske brutalnosti, a nikako predmet štovanja. Oni su se čvrsto držali Isusovih riječi da je Njegova nauka i riječ jedini put do Boga.
Kada je Konstantin počeo nametati poganske simbole i političke dogme, nastao je brutalan raskol. Istinski kršćani, koji su odbili saviti koljena pred carevim novim, sinkretističkim državnim kršćanstvom i njegovim križevima, proglašeni su hereticima i neprijateljima države. Uslijedio je stravičan, ali u povijesti često prešućivan progon:
Rim koji je nekada progonio kršćane zbog Krista, sada je pod Konstantinom počeo progoniti kršćane jer su odbijali poganske simbole i držali se isključivo Kristova nauka. Izvorni vjernici su tjerani u progonstvo, zatvarani i ubijani, dok je na njihovoj krvi i kompromisu izgrađena moćna, bogata i kompromitirana rimska Crkva.
I tako dolazimo do jezivog epiloga u Guayaquilu stoljećima kasnije. Moderna crkva, nazvana po tituli koja izravno prkosi biblijskim tekstovima, doživjela je da njezin oltar, namješten po ljudskoj tradiciji, postane mjesto pogibije. Golemo drveno raspeće, simbol koji je u kršćanstvo silom i krvlju uveo rimski car, a ne Isus, palo je na leđa čovjeku koji je propovijedao ljudski nauk umjesto Riječi Božje.
Zar to nije konačni dokaz i strašna poruka? Bog ne prebiva u hramovima sagrađenim od ljudskih dogmi, a Njegova riječ se ne da izrugivati. Pad raspela u Ekvadoru je dramatičan poziv na buđenje svim kršćanima koji su slijepi pored zdravih očiju: vrijeme je za odbacivanje poganskih simbola, babilonskih kultova i carevih dekreta. Vrijeme je za povratak Isusovoj radikalnoj zapovijedi: „Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ Sve izvan toga, ma koliko zlatom, lažnim svecima i stoljetnom tradicijom blistalo, prije ili kasnije će pasti i smrskati one koji to podržavaju.
