Nadbiskup Vigano tvrdi da “Katolička crkva nema nikakve veze s Bergoglianskom crkvom”.
Slijedi intervju s nadbiskupom Carlom Marijom Viganòom koji je vodio Andrea Caldart za Quotidianoweb objavljen 20. prosinca.
Andrea Caldart: Čini se da je Crkva pape Bergoglia u krizi: mnogi vjernici i dalje vide kako ovaj Papa ekskomunicira svećenike i druge jer iznose dokaze da se Papa Benedikt XVI. nikada nije odrekao Petrovskog “munusa”. Monsinjore Viganò, u kojoj Crkvi živimo?
Carlo Maria Viganò: Bergogliova “Crkva” nije samo u krizi: ona je u punom deliriju. Ako se to može dogoditi, to je upravo zato što više nije riječ o Katoličkoj crkvi, nego o njezinom skandaloznom falsifikatu; i zato što na mjestu pape na Petrovom prijestolju sjedi heretik i uzurpator tiranin.
Navodna razlika između munusa i ministeriuma je izmišljotina koju je proizvela hegelovska misao Josepha Ratzingera-Benedicta XVI. Opširno sam to objasnio u svom eseju na tu temu, govoreći o “rastavljenom papinstvu”. Želio bih iskoristiti ovu priliku da ovdje ponovim koncept koji smatram temeljnim: svaki napad na božansku instituciju papinstva (i, zajedno s njom, Crkvu) ima za krajnji cilj transformaciju svete moći rimskog Pape, koji je namjesnik i namjesnik jedine Vlasti, one Krista Pape, u vlasti ljudskog podrijetla, prema modelu modernih liberalnih demokracija s parlamentarnim ustrojem. To je ono što krivovjerna doktrina o sinodalnosti ima za cilj učiniti: potkopati božansku konstituciju i monarhijsku narav Crkve, koju želi njezin božanski utemeljitelj, naš Gospodin Isus Krist, koji je Kralj ne samo vremenitih društava, nego također – i iznad svega – redovničke zajednice, odnosno Katoličke Crkve, otajstvenog Tijela kojemu je On Glava.
Kad bi Bergoglio doista bio papa, to bi značilo da bi Gospodinovo obećanje posebne pomoći princu apostola i njegovim nasljednicima zapravo bilo neutemeljeno i lažno. Ali ta je mogućnost potpuno nezamisliva, kao i protivna katoličkoj vjeri.
Ako je, dakle, Bergoglio u stanju provoditi vlastitu razornu akciju protiv Crkve i širiti njezine zablude, to je zbog činjenice da je njegov prividni autoritet uzurpiran s predumišljajem i zlobom, te je kao takav ništavan. Vara se tko misli da je kriza započela ovim “pontifikatom”: želja za manipulacijom rimskog papinstva seže još od Drugog vatikanskog koncila, nastavljena je enciklikom Ut unum sint Ivana Pavla II., potvrđena anomalijom ostavke. Benedikta XVI., a potom ju je prihvatio Bergoglio – u potpunoj koherentnosti sa svojim prethodnicima – sa Studijskim dokumentom Rimski biskup koji je izdao Dikasterij za promicanje jedinstva kršćana.
Redefiniranje papinstva “u ekumenskom i sinodskom ključu” tipičan je modus operandi heretika da iza nejasnih formula sakriju namjerno subverzivno djelovanje, suprotno vjeri i stalnoj praksi Rimokatoličke crkve.
Moramo uzeti u obzir državni udar koji je duboka Crkva isplanirala i koji je na vlast, na vrh katoličke hijerarhije, doveo neprijateljske pete kolone, odnosno masonsku anticrkvu, Sinagogu sv. Sotone.
Andrea Caldart: Tijekom godina iznijeli ste nekoliko kritika na pitanje transparentnosti i upravljanja unutarnjim problemima Crkve. Koje korake smatrate bitnima za vraćanje povjerenja vjernika?
Carlo Maria Viganò: Ono što birokratskim jezikom nazivate “transparentnost” nalazi svoj vjerski pandan u spoznaji da smo uvijek pod Božjim pogledom. Našem Gospodinu ništa ne izmiče: ni ono što činimo, ni ono što ćemo učiniti, ni nakane koje nas pokreću.
Da oni koji podupiru Bergoglia i potvrđuju njegovu prijevaru postupaju s tom savješću, ne bi ga ni primili u Konklavu. Da bi državni udar bio uspješan, bilo je potrebno imati korumpiranu i ucjenjivačku hijerarhiju: kvarenje volje u kršenju moralnih načela prati kvarenje intelekta u progresivnom krivotvorenju katoličke vjere i, čak i prije, u rušenju aristotelovsko-tomističke filozofije, koja je – budući da je bila jedini filozofski okvir čvrsto usidren u stvarnosti i stoga kompatibilan s božanskom Objavom – nužno morala biti eliminirana.
Revolucija je, u svojoj ontološki antikršćanskoj i antikristskoj matrici, zanijekala božansko podrijetlo zemaljske vlasti, oslobađajući vladare od njihove obveze da vrše vlast unutar granica Dobra kao izraza Vrhovnog Gospodstva Krista.
To je autoritet – i građanski i crkveni – učinio samoreferentnim i u biti tiranskim, izopačujući kršćansku poslušnost u servilno suučesništvo. Građani i vjernici našli su se u poslu pokornosti svjetovnoj i duhovnoj vlasti čak i kada je ona izdala vlastitu svrhu; i neposlušnost istinskom i jedinom nositelju Autoriteta, Našem Gospodinu, kojeg je liberalni i koncilski sekularizam ograničio na privatnu sferu individualnog vjerovanja.
Bez prekida veze između Krista Kralja i Velikog svećenika i njegovih predstavnika na zemlji, ništa od onoga što smo vidjeli da se događa ne bi bilo moguće.
Onima koji tvrde da subverzivno djelovanje modernističke hijerarhije unatoč tome uživa potporu i sveopće “miroljubivo” prihvaćanje kršćanskog naroda, mora se prisjetiti da je šezdeset godina modernističke indoktrinacije od strane koncilskog klera – i pedeset godina anarhije heretičke i svetogrdne na liturgijskom području – postupno normaliziraju filozofske, doktrinarne i moralne zablude koje je Sveta Crkva oduvijek osuđivala i protiv kojih se borila.
Malobrojni koji žele ostati vjerni Tradiciji moraju shvatiti da smo u vremenu progona i otpadništva, te se moraju organizirati da se odupru vukovima u janjećoj koži i lažnim pastirima.
U sjajnoj prispodobi Gospodin nam govori o lažnim pastirima i najamnicima, koji ne mare za ovce, te nas podsjeća da ovce prepoznaju glas pastira (Iv 10): to je sensus Ecclesiæ koji Crkvi omogućuje da preživi čak i u privremenoj odsutnosti i izdaji Hijerarhije.
Andrea Caldart: Kako ocjenjujete trenutno stanje Katoličke crkve s obzirom na tradicionalne vrijednosti i suvremenost?
Carlo Maria Viganò: Katolička crkva nema nikakve veze s Bergoglianskom crkvom, koja je “koncilska”, “sinodalna” i “ekumenska”, ali svakako nije katolička. On se takvim pretvara samo da bi dobio poslušnost svojih vjernika, dobro znajući da upravo na toj laži njegova hijerarhija može vršiti svoju moć.
S druge strane, fikciju subverzivne vlasti koja djeluje protiv institucije kojom upravlja također repliciraju građanski vladari, koji su jednako izdajice i uzurpatori.
Ono što je zabrinjavajuće jest do koje je razine zamagljenosti savjesti došlo društvo koje ne zna kako reagirati na kršenje najsvetijih načela i zapravo pasivno surađuje u vlastitom fizičkom i moralnom istrebljenju.
Andrea Caldart: Čemu pripisati ovaj stav odricanja, dapače, potpune prostracije pred ideološkim pozicijama suvremenog svijeta, od strane Crkve Bergoglio?
Carlo Maria Viganò: Želja da se udovolji mentalitetu svijeta započela je u trenutku kada je Hijerarhija, na svojoj najvišoj razini, prestala biti prepreka i postala suučesnik i suradnik u širenju liberalnih i svjetovnih načela. To se dogodilo u Katoličkoj Crkvi trajnom revolucijom koju je inaugurirao Drugi vatikanski koncil, a koja je potpuno srušila cjelokupnu “hijerarhiju vrijednosti” samovoljnim i nelegitimnim premještanjem težišta crkvenog tijela s Boga na svijet, s Krista. .muškarcu.
Ova revolucija, izjavljujući da želi obnoviti središnje mjesto čovjeka, njegova prava i njegovo “beskonačno dostojanstvo”, posljedično niječe središnje mjesto Boga i zatvara ga u privatnu sferu savjesti pojedinca, izbacujući tako našeg Gospodina iz njegova gospodstva. To stanje je univerzalno i, zapravo, također oduzima autoritet učiteljskoj Crkvi.
U trenutku u kojem vršenje autoriteta Pape i biskupa nalazi svoj legitimitet u pristanku vjernika, oni više ne djeluju kao Kristovi namjesnici (koji im odozgor daje svetu moć da pasu svoje stado), nego koji postaju puki predstavnici “kolegijalnog” ili “sinodalnog” mandata (i stoga dolaze odozdo). Evidentno je da taj autoritet postaje samoreferentan i neograničen, a samim tim i suštinski tiranski.
Tvrdnja da Crkva mora biti demokratska i da laici mogu ili trebaju sudjelovati u njezinoj vlasti očito je kolosalna laž: ne samo zato što je u suprotnosti s monarhijskim ustrojem koji joj je Gospodin dao kada ju je utemeljio na Petru, nego i zato što iza subverzivno djelovanje njegovih zagovornika krije neizrecivu odlučnost da ga unište, pogađajući njegovo srce, odnosno papinstvo.
U suludoj iluziji da bi mogli uništiti Katoličku Crkvu, njezini neprijatelji dobro znaju da je najučinkovitiji način ne povjeriti mnoštvu ono što pojedinac najbolje može učiniti, već naprotiv moći računati na korumpiranog i izopačenog autoriteta, koji zlorabi moć koju nezakonito uživa kako bi svojim podanicima nametnuo naredbe koje su same po sebi destruktivne.
Prvi korak prema samouništenju Crkve učinjen je upravo usađivanjem vjernicima osjećaja manje vrijednosti u odnosu na one koji ne ispovijedaju vjeru, te uvjeravanjem da se vjera suprotstavlja i da je u suprotnosti sa znanošću, tj. ako Gospodin nije bio autor oba. Kaže se, dakle, da su vjernici lakovjerni, sanjari, zabludjeli koji vjeruju u čuda, u padanje mane u pustinji, u ozdravljenje slijepog ili hromog čovjeka, u umnožavanje kruhova i riba, u Uskrsnuće Kristovo, i u svim onim dogmama koje Katolička crkva naučava, ali za koje “moderni” um koji nije “pomračen” “papskim praznovjerjem” zna da su samo “metafore” i razrade “primitivnu zajednicu”.
Zajednica varalica, u kojoj je potreba da se da sadržaj organiziranoj instituciji koja bi se mogla natjecati s drugim religijama, navodno izmislila niz mitova, prije svega onaj o božanstvu našega Gospodina. To je, ukratko, misao modernizma rođena u 19. stoljeću, osuđena početkom 20. stoljeća i koja je postupno prodirala u Crkvu dok joj nije nametnuta Drugim vatikanskim saborom.
Znanstvena – i neznanstvena – vizija religije uvjerila je svećenstvo i vjernike da se smatraju inferiornima i da zaslužuju, u najboljem slučaju, slabo prikrivenu toleranciju, ali svakako nisu ovlašteni podržavati Istinu koja se sada smatra samo relativnom, a ne univerzalnom.
U biti, đavao je uspio prvo dati pravo građanstva zabludi, a onda to pravo uskratiti Istini rezervirajući državljanstvo samo zabludi. Početni alibi “slobode za sve religije” pokazao se onakvim kakav jest: otvoreni rat protiv jedine Božje Istine za pobjedu višestrukih laži Sotone, princa laži.
Jorge Bergoglio, u kontinuitetu sa svojim neposrednim prethodnicima – iako svakako na nepovezaniji i agresivniji način – uzurpirao je papinsku vlast kako bi je iskoristio protiv vlastitih ciljeva, budući da je samo predstavljajući se kao papa mogao dobiti neposrednu poslušnost klera i laika u svom subverzivnom vladanju.
I upravo oni koji danas priznaju Bergoglia kao legitimnog Papu, ali zadržavaju tobožnje pravo da mu se odupru i ne poslušaju u onim aspektima koje smatraju proturječnima papinstvu i katoličkom nauku, čine ovu situaciju ljudski nepovratnom, u kojoj On bi trebao biti Kristov namjesnik, a zapravo je glavni arhitekt raspada papinstva i Katoličke crkve. Mislim na svoju braću Burkea, Sarah, Muellera, Schneidera… koji, nažalost, čine medvjeđu uslugu Istini.
Andrea Caldart: Postavlja se pitanje: gdje Katolička crkva danas “preživljava”? Kako Katolička Crkva može postojati bez vidljivog poglavara?
Carlo Maria Viganò: Katolička crkva sigurno ne postoji u Bergoglianskoj crkvi, niti u samostanu kardinala i biskupa koji podržavaju tiranina iz straha, bojažljivosti, interesa, ucjene ili pristanka.
Ovo bi nam svima trebalo biti dovoljno da u eshatološkoj perspektivi kraja vremena i konačnog progona najavljenog Svetim pismom shvatimo jedinstvenost i izvanrednost onoga što se događa u Crkvi Kristovoj.
Zato ovu krizu nije moguće ocjenjivati prema kategorijama i normama koje je Crkva zadala sebi za vremena relativne normalnosti. Dakle, ako ne možemo fizički odvojiti kukolj od dobre pšenice, možemo barem razlikovati kukolj dok čekamo da žeteoci dođu i bace ih u oganj.
Andrea Caldart: Mnogi ljudi diljem svijeta rekli su da su spašeni od prisilnog cijepljenja zahvaljujući vašim brojnim intervencijama i osudama perverznih i zlih stvari koje su vlade činile i nastavljaju činiti u službi provedbe Velikog resetiranja i Novog Svjetskog poretka, i slijedeći njegove smjernice. Što možete učiniti danas?
Carlo Maria Viganò: Pandemijska farsa, čiji se zločini i strahote polako pojavljuju i u mainstream medijima, otvorila je oči mnogim intelektualno poštenim ljudima, a među njima ima i ateista i nekatolika.
Ovo buđenje savjesti nedvojbeno je prilika za približavanje Gospodinu, kada shvate jedinstvo sotonskog i antiljudskog plana Velikog Reseta i u njemu prepoznaju djelovanje đavolskog uma koji u uništenju čovjeka nastoji poništiti Božje stvaranje i otkupljenje koje je izvršio naš Gospodin.
Svi možemo slijediti opomenu svetog Petra: Ostanimo čvrsti u vjeri, znajući da naša braća po cijelom svijetu trpe isto što i mi (1 Pet 5,9).
Ne smijemo izgubiti mir srca ili prijateljstvo s Bogom pred događajima kojima svjedočimo. Što se neprijatelj čini moćnijim i bližim trijumfu, to je bliži njegov neumoljivi poraz od ruke arkanđela Mihaela. Od nas se traži da ostanemo vjerni, i to materijalnim i duhovnim sredstvima koja nam Gospodin jamči u vremenima kušnje.
Organizirajmo se u male zajednice, u kojima je uobičajena misa srce našeg osobnog, obiteljskog i društvenog djelovanja. Čuvajmo djecu i mlade, odgajajući ih prije svega u ljubavi prema Bogu i Blaženoj Djevici. Ohrabrimo one koji se osjećaju sami i napušteni, jer samoća je jedno od oružja kojima se protivnik služi da nas obori i padne. Molimo marljivo svetu krunicu. Živimo bratsku ljubav, pod Božjim pogledom.
Andrea Caldart: Gledajući u budućnost, koji su prioriteti vašeg pastoralnog poslanja i koju poruku smatrate bitnom prenijeti vjernicima u ovom povijesnom trenutku?
Carlo Maria Viganò: Zadaću biskupa, odnosno nasljednika apostola, sažeo je sveti Pavao (2 Tim 4,1-5): Molim te, pred Bogom i Kristom Isusom, tko će suditi žive i mrtve, za njegovu pojavu i za njegovo kraljevstvo: on propovijeda riječ, ustrajava u svakoj povoljnoj i nepovoljnoj prilici, uvjerava, kori, potiče svakojakim naukom i strpljivošću. Jer će doći vrijeme kada više neće podnositi zdrav nauk, nego će, imajući svrbež ušiju, u velikom broju tražiti učitelje prema svojim vlastitim požudama, i odvraćat će uši od istine i okrenuti se bajkama.
Ali budi budan u svemu, trpi patnju, ispuni zadaću evangelizatora, vjerno ispuni svoju službu. To je ono što pokušavam učiniti. Ovo ću činiti do posljednjeg daha. I žarko molim da to čine i drugi biskupi i svećenici, pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, svojom pojavom i svojim kraljevstvom.
U toj duhovnoj borbi bitno je razmišljati i o budućnosti našega društva i Crkve. Stoga, baš kao što se u svjetskim poslovima mnogi ljudi organiziraju u zajednice kako bi se pobrinuli za materijalne potrebe – na primjer, kako bi osigurali zdravu hranu ili dali neideološko obrazovanje svojoj djeci – tako je i u duhovnim stvarima potrebno organizirati otpor to osigurava postojanje dobrih i svetih svećenika koji nastavljaju slaviti misu i sakramente u vjernosti predaji.
Zaklada Exsurge Domine ( ovdje ) ima upravo kao glavnu svrhu promicanje i formiranje novih svećeničkih zvanja, u vjernosti Tradiciji i Liturgiji svih vremena, u ljubavi prema Rimokatoličkoj Crkvi i Papinstvu.
