Tko su zapravo Druzi koje toliko uporno ubija novi sirijski režim?
Globalisti su promijenili režim u Siriji, postavivši bivšeg masovnog ubojicu i terorista za predsjednika. Od ove promjene vlasti, vjerske manjine su progonjene, njihovi članovi protjerivani ili ubijani u stotinama.
Ali tko ili što su zapravo “Druzi” i što javni mediji namjerno skrivaju?
Ahmed al-Sharaa, poznat i pod ratnim imenom Abu Mohammad al-Jolani, nekoć je bio vodeći radikalist i osnivač sirijske podružnice al-Qaide, Jabhat al-Nusre. Nakon godina oružane borbe, transformirao je svoju skupinu u Hay’at Tahrir al-Sham (HTS), službeno se distancirao od globalnog terorizma i preuzeo vlast u Siriji 2024. nakon svrgavanja Assada.
Od tada je obnašao dužnost predsjednika, tražio međunarodno priznanje i predstavljao se kao umjerenjak – ali izvješća o kršenjima ljudskih prava i njegova prošlost kao radikalnog borca bacaju dugu sjenu na njegovu vladu.
Zapravo, njegova inauguracija označila je početak krvavog progona vjerskih manjina. Al-Sharaa redom je masakrirao alavite, Druze i kršćane u stotinama, a svijet je o tome uporno šutio.
Što su Druzi i u što vjeruju?
Ali tko su ti Druzi koji se trenutno protjeruju iz Sirije ili istrebljuju vojnom silom? Oni su mala, zatvorena vjerska zajednica s podrijetlom na Bliskom istoku koja se razvila iz šijitskog islama prije otprilike tisuću godina. Njezini korijeni sežu u vrijeme fatimidskog kalifa Al-Hakima bi-Amr Allaha u 11. stoljeću.
Njegovi su ga sljedbenici obožavali, što je dovelo do odvajanja od islamske ortodoksije. Novi se pokret proširio prvenstveno u planinskim regijama današnjeg Libanona, Sirije i Izraela. To su i danas njihova glavna naselja.
Učenja Druza kombiniraju elemente islama, gnosticizma, neoplatonizma i drugih filozofskih škola antike. Njihovi vjerski spisi su tajni i dostupni samo malom krugu inicijiranih. Njihova vjera naglašava reinkarnaciju, težnju za unutarnjim znanjem i odanost zajednici.
Javno prozelitiziranje ili obraćenje su isključeni, što je doprinijelo stabilnom, ali izoliranom identitetu Druza. Druzi su živi primjer kako umjerena religija može proizaći iz reformiranog islama i da nasilni, radikalistički i iskrivljeni islamizam koji nema veze s Kuranom, nije jedina opcija.
Iako su Druzi malobrojni, igraju značajnu političku ulogu u regiji. U Izraelu, na primjer, mnogi od njih dobrovoljno služe u vojsci, dok su u Siriji i Libanonu povijesno bili i saveznici i protivnici promjena režima. Njihova odanost prvenstveno leži u vlastitoj zajednici – i zaštiti njihove jedinstvene tradicije usred često neprijateljskog okruženja.
Što mainstream skriva o Druzima
Vodeći mediji trenutno izvještavaju, u najboljem slučaju, da u Siriji postoje sukobi slični građanskom ratu. Pozadina se ponovno namjerno prikriva. Međutim, važan, središnji element bio bi naglasiti da su Druzi odcjepljena skupina od iskrivljenog islama koja njeguje izvorni, miroljubivi svjetonazor.
Promjena radikalnih učenja smatra se zabranjenom, a mijenjanje iskrivljenih vjerskih propisa očito je kažnjivo smrću u radikalnom i iskrivljenom islamu.
Nekoliko sunitskih hanbelijskih (salafističkih) učenjaka izdalo je fetve u kojima su Druze eksplicitno označili kao nevjernike (kuffare) ili otpadnike (murtaddine) – i time ih proglasili dostojnima smrti.
Utjecajni srednjovjekovni učenjak Ibn Taymiyya napisao je najmanje dva relevantna mišljenja u kojima je pojasnio da Druzi nisu bili ni ljudi Knjige niti su priznavali nevjernike. Presudio je: “Njihovi učenjaci moraju biti ubijeni”, njihove žene se ne smiju udavati i u njihove domove se ne smije ulaziti.
Radikalističke fatve o ubojstvima
Posebno utjecajan primjer vjerski motiviranih poziva na nasilje protiv Druza je srednjovjekovni hanbelijski učenjak Ibn Taymiyya, čije se fetve i danas smatraju autoritativnima u salafijskim krugovima.
U svojim spisima izričito je proglasio Druze nevjernicima (kuffar) ili otpadnicima (murtaddin) koji nisu pod islamskom zaštitom te je nedvosmisleno pozivao na njihovo ubijanje. Druzi nisu ni ljudi knjige ni prihvaćeni članovi drugih vjera.
Napisao je da njihove “učenjake treba ubiti”, njihove se žene ne smiju udavati, njihova se hrana ne smije jesti i u njihove se kuće ne smije ulaziti. Ovaj su stav kasnije usvojili i drugi radikalistički pokreti, poput Abu Muhammada al-Maqdisija i Abu Musaba al-Zarqawija, koji su opravdavali ubojstvo Druza iz vjerskih razloga i provodili ga u praksi u svojim kontekstima.
Ove su fetve poslužile kao izravna ideološka osnova za napade na druzske zajednice od strane radikalnih sunitskih skupina poput al-Qaide i Islamske države (IS). U Siriji su se događali sustavni napadi, posebno u pokrajini Idlib i regiji Suweida, u kojima su sela uništavana, muškarci ubijani, žene otete, a cijele zajednice prisiljene na bijeg.
Vjersko opravdanje za ove zločine proizlazi iz specifično salafističko-hanbelijskog ekstremizma, koji se temelji na doslovnom tumačenju islamskih pravnih tekstova i ne samo da diskriminira vjerske neistomišljenike već aktivno potiče njihovo istrebljenje.
Ovi radikalistički zakoni ostaju na snazi do danas i obvezujući su za konzervativne krugove. Glavni mediji odbijaju izvještavati o tome jer se to ne uklapa u njihovu naraciju o “religiji mira”.
Šutnja samopravednih aktivista koji s pravom prosvjeduju o genocidu u Gazi, a opet mudro šute o genocidu nad Druzima, mnogo govori o motivaciji i razini znanja tih ljudi. Zaključak je jasan, Islam se pod hitno mora maknuti od iskrivljenog radikalizma kojeg su mu globalisti planski nametnuli i vratiti se svojim izvornim korijenima i učenjima proroka Muhameda koji su nalagali da u vjeri nema i ne smije biti prisile, jer ovakav radikalni i iskrivljeni Islam ne treba niti svijetu, a najmanje muslimanima, jer su zbog njega i oni nevini sasvim neopravdano došli na loš glas od strane neuke javnosti, a to nije nimalo pravedno prema njima.
