- Renata Ivaštinović
- Facebook, Pixabay
U filozofiji stoicizma postoji ideja da ne možemo kontrolirati vanjske okolnosti, ali možemo kontrolirati svoj odgovor na njih.
Prije nekoliko godina, šetajući uz more, ugledala sam ovo drvo. Nije bilo posebno visoko ni lijepo oblikovano – zapravo, bilo je savijeno, gotovo iskrivljeno. Možda sam ga baš zato i zapazila. Nisam mogla samo tako proći pokraj njega. To usamljeno drvo, izraslo na kamenu pod stalnim udarima vjetra i zapljuskivano slanom vodom, djelovalo je kao da ne pripada tu. Ipak, bilo je točno tamo gdje treba biti. Vidjelo se da mu nije bilo lako. A opet, stajalo je tamo i dalje se, kao da prkosi svemu tome, odupiralo vjetru i svojim zelenim granama nadvijalo nad morem. I nisam mogla ne zapitati se kroz što je sve prošlo i kako to da ovo drvo još uvijek ima volje boriti se?
U tom prizoru prepoznala sam nešto vrlo ljudsko. To drvo nije opstalo zato što je bilo najjače. Opstalo je, jer se je prilagodilo. To nije pitanje moći, nego sposobnosti da se savijemo kad treba, a da se ipak ne slomimo.
U svijetu koji se stalno mijenja, u kojem su izazovi svakodnevica, uspjeh ne ovisi samo o znanju, statusu ili samopouzdanju. Ovisi i o prilagodljivosti – o tome kako reagiramo kad stvari ne idu po planu. Kao to drvo – ne prkositi olujama, nego ih razumjeti. Ne boriti se protiv svega, nego pronaći način da budemo stabilni unutar nestabilnog. Stvarna snaga često je u miru s kojim podnosimo ono što ne možemo promijeniti. I drvo ti dokaže da otpornost ne znači biti tvrd, jer ono što je tvrdo lako puca, nego biti sposoban mijenjati se, crpiti snagu iz svog korijenja – i ostati svoj.
Počela sam razmišljati o svemu što nas “savija” – obaveze, pritisci, tuge, strahovi, gubici, očekivanja. Ponekad to dolazi izvana, ponekad iznutra. Naučiš kroz život da nije stvar u tome hoće li nas život saviti. Hoće. Prije ili kasnije. Pitanje je samo – hoćemo li puknuti, ili ćemo pronaći način da se prilagodimo, a da ostanemo ukorijenjeni u ono što jesmo.
To drvo nije odustalo od rasta. Samo je promijenilo smjer. Možda nikad neće biti ravno, ali raste. I to me je dirnulo. Jer, često slušamo od drugih što je “pravilno” i kako živjeti život, a ti drugi nisu živjeli u našim okolnostima i ne crpe život iz istog tla. Ja ne idem putem kojim bi možda drugi išli. Ali možda to i nije važno. Možda je jedino važno to da nastavljam rasti. Čak i ako to znači rasti ukoso, drugačije, nepravilno.
To drvo nije izgledalo kao pobjednik. Bilo je oštećeno, ispucale kore, lišće na jednoj strani rjeđe. Ali stajalo je. Ispod njega je bio trag korijena koji nisu popustili. I pomislila sam – koliko puta i mi zaboravimo cijeniti to što opstajemo? Što, unatoč svemu, i dalje živimo, činimo, osjećamo?
Tada sam si rekla: ne moraš biti najjača. Ne moraš uvijek imati odgovor. Dovoljno je da ostaneš vjerna sebi. Da znaš gdje su ti korijeni. U životu koji te stalno testira, treba znati kada stati i promijeniti smjer. Savijenost nije znak slabosti, već dokaz da si živjela.
Tu je i poniznost. Drvo ne pokušava nadjačati vjetar. Ono ne prkosi sili koja je veća od njega – jednostavno se naginje, prihvaća, opstaje. Ljudi koji znaju kad se treba povući, kad popustiti, bez da izgube sebe, često su oni najmudriji.
I da, tu je ljepota nesavršenosti. Savijeno drvo nije savršeno simetrično. Njegovi oblici su grubi, neobični, ali u toj jedinstvenosti leži prava ljepota. Tako i ljudi nose svoje ožiljke, svoje posebnosti, svoje borbe – i upravo zbog njih su lijepi. Nismo svi rođeni za ravne, savršene putove i život će nas formirati u nesavršene oblike. U tome je naša snaga – a ona je često tiha, skromna i nenametljiva.
Svakog puta kad dođem na more, odem do ovog stabla. I uvijek kad pomislim na njega, osjetim neku posebnu snagu. Izdržljivost. Život. Ono možda nije najljepše. Možda je čudnog oblika. Ono ne traži pažnju. Ne natječe se. Ali stoji tamo, svakog dana, na obali, u vjetru – i ne odustaje. Svjedok je tihe borbe da ostaneš svoj dok se sve oko tebe mijenja.
