- Renata Ivaštinović
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Zima je godišnje doba koje već uobičajeno provodim povučenije. To mi odgovara. Poput životinja, povlačim se u svoju jazbinu. Manje ljudi, manje stvari, manje užurbanosti.
Ni sada neću okititi svoje drvce, neću ispeći ni jedan jedini kolač niti ću prati prozore ili posebno čistiti stan. Uživat ću u šarenilu i žamoru koji dolaze izvana, u sasvim dovoljnoj mjeri da ispune, ali ne preuzmu moj prostor.
Manifest koji sam krajem prošle godine objavila samoj sebi ispunila sam po svakoj njegovoj točci. Protekla godina mi je donijela potpuno jasno razumijevanje vlastitih granica i kruga ljudi s kakvima želim biti. Znam gdje prestajem biti dostupna. Znam gdje gubim energiju.
Osjetim to u trbuhu, u očima, u načinu na koji dišem. Kad to poštujem, stvari funkcioniraju jednostavno. Energija teče prirodno, a stvari se poslože same. Moji su izbori i odluke jasni.
Ne ulazim više u odnose, ni osobne ni poslovne, koji traže stalno usklađivanje vrijednosti. Ako se temelj mora objašnjavati, nema temelja.
Uz mene su ljudi koji su stalno prisutni. Njihova podrška i prisutnost ne mijenjaju moj ritam, već ga nadopunjuju. S njima je jednostavno biti i dijeliti, bez potrebe da išta međusobno objašnjavamo ili opravdavamo. Nekad su to razgovori, nekad smijeh, nekad razmjena misli na daljinu. Već znamo.
A neki više nisu tu. Neki su otišli tiho, neki naglo, neki zauvijek. Njihova odsutnost ima svoju težinu, ali i svoje mjesto. Zato je ne nosim kao teret. Ona je kao trag.
U ovom periodu pojavili su se i oni s kojima je povezanost prirodna. Postoji uzajamnost. Povjerenje i odgovornost. Postoji poštovanje. Takvi odnosi se ne troše brzo.
Nemam potrebu forsirati procese. Znam iz iskustva da ono što je zrelo dolazi bez guranja. To ne znači da ne trebam uložiti trud i napor. Jasna mi je razlika između forsiranja i angažmana. Bitno mi je držati smjer. Zato imam svoj kompas.
Osjećaj unutarnjeg mira mi je važniji od vanjskog priznanja. Smatram to znakom stabilnosti. Za to sam se izborila. Sve što mi je važno već ima svoje mjesto u mom životu. Bez obzira je li već tu ili će tek doći. Sve što sam naučila, što sam odabrala i što poštujem oblikuje prostor u kojem postojim. Zahvalna sam na svemu. I spremna sam za ono što dolazi.
