Ljudi, čini se, imaju fetiš na emocionalni otpad. Ne na onu strastvenu, poetičnu nostalgiju. Ne. Govorim o tvrdokornim, ljepljivim ostacima veza, navika, sjećanja i identiteta koji su prošli rok trajanja još u prošlom desetljeću.

Ostaneš tako vezan za nešto, kao da je to sve što imaš. Poruka koju ti je netko poslao u 3 ujutro. Stara majica koja još miriše na bivšu ljubav (ili, realnije, smrdi na vlagu). Vlastito uvjerenje da “ako si dovoljno dobra, sve će se na poslu srediti.” Gluposti. Sve to su samo mentalni artefakti koje sakupljamo kao da će ih jednog dana netko doći proučavati kao ostatke izgubljene civilizacije.

Arheološki muzej propalih očekivanja.

I naravno, ne bacamo to. Ne, ne. Uredimo to kao što bismo vitrinu s porculanom: evo moje traume iz 2019., evo tiho razočaranje iz veljače, evo “ali tada smo se smijali zajedno, znači – nešto je vrijedilo” – da, vrijedilo. U tom trenutku. A sada? Vrijedi točno onoliko koliko vrijedi plastična ruža – sjećanje na cvijet, bez mirisa i bez života.

Znaš što je najtužnije? Ne to što skupljamo taj emocionalni otpad. Nego to što vjerujemo da nas on definira. Kao da je patnja potvrda naše dubine. Kao da je tuga dokaz ljubavi. Pa hodamo kroz život kao pokretne kutije pune starih stvari koje više nikome ne trebaju – pa ni nama, ali se bojimo: što ako ispraznim kutiju i ostanem prazan?

Ali trik je: nisi prazan kad pustiš. Prazan si kad sve to vučeš sa sobom i nemaš mjesta ni za što novo.

Prava sloboda nastupi kad jednog dana pogledaš sve te krhotine i kažeš: “Ne, hvala!”. I baciš ih. Odjednom. Ili jednu po jednu. Uz vrisak, kao što to čine bacači kladiva, kako bi otpustili energiju. I proslavili trenutak. Ili u tišini. Možda i s pokojom suzom.

Ali, učiniš to. I onda kreneš. Bez prtljage. S mjesta gdje jesi — prema onome što jesi.

Enjoy your life