Hrvatska nezaustavljivo klizi prema Grčkom scenariju i na korak je do potpune katastrofe, piše dr. Ivan Lovrinović.
Da, ekonomska i društvena stabilnost financirana je godinama EU fondovima i deviznim doznakama naših radnika izvana. Najviše je dolazilo i dolazi od deviznih doznaka – oko pet milijardi eura godišnje, a iz EU fondova oko četiri.
Gdje je išao taj novac? EU fondovi su išli na financiranje infrastrukture i državne potrošnje te održavanje stranačke kapilarne hobotnice. Nije se ulagalo u ono što donosi novu vrijednost. Zato je rast BDP-a bio nezdrav, jednokratan i prolazan. Neki izračuni iz EU kažu da su samo sredstva EU fondova kanalizirana u Hrvatsko dizala BDP između 1,5 i 2% godišnje.
No, dotok EU fondova će se drastično smanjiti već iduće godine, a Hrvatska će uskoro postati većinski uplatitelj nego korisnik. Što bi rekao Plenković u svom Agitprop stilu: to je samo znak da smo postali bogatiji pa moramo više plaćati!
Drugi snažan izvor održavanja stabilnosti društva i gospodarstva su devizne doznake naših radnika. Oni su tim novcem poticali osobnu potrošnju koja najviše sudjeluje u rastu BDP-a. Međutim, taj novac je najviše odlazio na uvoz širokog spektra robe za osobnu potrošnju i time se povećavao deficit naše robne razmjene sa svijetom. Jednostavnije rečeno: doznače izvana većinom su se vraćale u zemlje iz kojih su dolazile.
Pojavila se i nova okolnost, a to je da je zbog ogromnog porasta broja stranih radnika u Hrvatskoj drastično povećan iznos deviznih doznaka koje odlaze iz Hrvatske prema Nepalu, Srbiji, BiH, Indiji, Filipinima…
No, najvažniji pokazatelj krize koja je započela je ogroman rast deficita robne razmjene Hrvatske s inozemstvom. On je npr. 2021.g. bio oko 12 milijardi eura, a prošle godine čak 20 milijardi!!! Prošla godina je bila prva u kojoj se deficit robne razmjene nije mogao pokriti suficitom iz sektora turizma. Falilo je skoro pet milijardi eura! Ako, ne daj Bože, turizam zakaže to urušavanje lažne stabilnosti biti će još brže.
Tu više neće pomoći nikakvo mahanje kreditnim rejtingom niti svi dvorski ekonomisti u glavnim medijima. Što to znači? To znači da će rast deficita povećavati naš vanjski dug i otežavati njegovu otplatu. To je nepobitna istina koja sve priče o dosadašnjoj stabilnosti pretvara u čistu propagandu i skrivanje pravih problema.
Dosadašnja ekonomska politika ubijala je proizvodnju i gasila industriju, i tako nas pretvarala u zemlju usluga, a prije svega turizma. Takav scenarij urušavanja smo vidjeli u Grčkoj 2015.g. i mi klizimo prema njemu. O tome ću šire pisati slijedeći put, a najavljivao sam ga prije uvođenja eura koji je zakucao Hrvatsku na dnu EU i od njega, a niti od EU mi više nemamo koristi nego sve veće štete.
Hrvatska mora što prije napustiti i EU i euro, da se spasi što se spasiti može, dok je još uvijek kakva-takva situacija. EU polako sve više tone i ekonomski, i društveno i politički. Ekonomski rečeno, EU je najneperspektivnije područje s najnižim stopama rasta u odnosu na druge ekonomske blokove.
Neki me u komentarima pitaju što ćemo raditi ako napustimo EU i kome ćemo se priključiti? To je taj sluganski i ovisnički sindrom koji uvijek računa za čije će se skute uhvatiti.
