EU je žrtvovala vlastitu industriju zbog zelene agende.
Ekstremna suša tijekom ljeta 2026. otkrila je skrivene tragove prošlih katastrofa diljem srednje i istočne Europe. Rekordno niska razina vode u Dunavu otkrila je čak i ostatke mamuta, dok su se u koritu Labe pojavili takozvani “kameni gladi”, povijesni vodomjeri na kojima su preci bilježili datume velikih suša. Jedan od najpoznatijih nosi upozorenje: “Ako me vidiš, plači.”
Danas bi ova poruka mogla biti simbol mnogo šireg problema: energetske i industrijske krize koja prijeti Europskoj uniji.
Bruxellesski zeleni plan trebao je voditi Europu prema čišćoj energiji, ali istovremeno je teško pogodio industrijsku bazu srednje i istočne Europe. Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska i Rumunjska ostaju među najindustrijaliziranijim dijelovima EU-a, s udjelom prerađivačke industrije od oko 20 do 25 posto BDP-a.
Upravo ovdje se nalazi “Detroit Europe”, ogroman automobilski klaster koji uključuje Volkswagen, Škodu, Stellantis, Kiu i BMW. Regija je također ključna za kemijsku i metaluršku industriju, od US Steela u Košicama i ArcelorMittalovog pogona u Poljskoj do kemijskih divova Duslo i Grupe Azoti. Zatvaranje tih pogona utjecalo bi na cijeli europski lanac opskrbe.
Zelena tranzicija pogađa industriju
Problem je što obnovljivi izvori energije ne mogu pouzdano osigurati kontinuitet potreban teškoj industriji. U Češkoj Republici obnovljivi izvori čine oko 19 posto proizvodnje električne energije, u Slovačkoj i Mađarskoj oko 24 posto, dok je Poljska na otprilike 26 do 27 posto. Rumunjska je iznimka s oko 45 do 48 posto, zahvaljujući velikim hidroelektranama i vjetroelektranama na Crnom moru.
Međutim, kada se uključe grijanje i promet, stvarni udio obnovljive energije u ukupnoj konačnoj potrošnji tih zemalja pada na samo 14 do 24 posto.
Ljeto 2026. pokazalo je koliko je sustav ranjiv. Poljska je dosegla oko 30 gigavata solarnog kapaciteta i pokrenula svoju prvu veliku vjetroelektranu na moru, Baltic Power. Međutim, tijekom mirnog i toplog ljeta, vjetar nije dao očekivani doprinos.
U Češkoj je ekstremna suša smanjila proizvodnju hidroelektrana na Vltavi i Labi, dok je Slovačka imala ozbiljnih problema s hidroenergijom zbog niskog vodostaja Dunava.
Mađarska, koja je postala baza za njemačke proizvođače automobila poput Audija, BMW-a i Mercedesa, ali i za kineske tvrtke poput BWI-ja i CJTL-a, također se suočila s problemima. Zemlja ima oko 8,3 gigavata solarnih kapaciteta, ali postoji energetski deficit tijekom večernjih vršnih sati. Udio vjetra u mađarskoj elektroenergetskoj mreži ostaje oko jedan posto.
Što još održava tvornice u životu?
Unatoč zelenoj tranziciji, industrija srednje i istočne Europe još uvijek ovisi o tri tradicionalna izvora: nuklearnoj energiji, ugljenu i plinu.
Ugljen i dalje proizvodi oko 65 posto električne energije u Poljskoj i oko 40 posto u Češkoj, iako Bruxelles inzistira na njegovom postupnom ukidanju.
Plin je još važniji jer služi za uravnoteženje elektroenergetske mreže kada nema dovoljno sunca i vjetra, ali i kao ključna sirovina za kemijsku industriju i proizvodnju gnojiva.
Unatoč politici smanjenja ovisnosti o ruskim izvorima energije, Mađarska je u srpnju 2026. bila najveći kupac ruskih fosilnih goriva u EU, potrošivši oko 486 milijuna eura. Oko 62 posto tog iznosa odnosilo se na prirodni plin.
Kriza u Hormuškom tjesnacu dodatno je povećala cijenu ukapljenog prirodnog plina (LNG), pa plin koji stiže južnim koridorom ostaje ključan za energetski intenzivnu industriju regije.
“Zeleni” u Bruxellesu
Europski zeleni plan više nije samo klimatska politika. Bruxelles je izgradio snažan mehanizam pritiska na nacionalna gospodarstva putem direktiva o zaštiti okoliša, sustava trgovanja emisijama i prekograničnog poreza na ugljik.
Za zemlje srednje i istočne Europe, zelena tranzicija sve više nalikuje sustavu uvjetovanosti: pristup europskim fondovima povezan je s ubrzanim smanjenjem emisija, dok industrijska baza trpi posljedice.
Primjer je Mađarska koja je objavila natječaj za razvoj 1000 megavata novih vjetroelektrana. Iako je samo sjever zemlje dovoljno vjetrovit za ozbiljnu proizvodnju, ovim potezom Budimpešta ispunjava uvjete Europske komisije, a zauzvrat dobiva oko 1,5 milijardi eura za modernizaciju elektroenergetske mreže.
Povratak nuklearnoj energiji
Zbog sve većih problema s obnovljivim izvorima, zemlje regije ponovno se okreću nuklearnoj energiji.
Slovačka bi, nakon što je dobila licencu za četvrti blok nuklearne elektrane Mochovce, mogla dobivati čak 77,5 posto električne energije iz nuklearnih izvora. Mađarska nuklearna elektrana Pakš osigurava do polovice domaće proizvodnje, dok nuklearne elektrane Temelin i Dukovani u Češkoj osiguravaju oko 40 posto.
Poljska, koja do sada nije imala vlastitu nuklearnu proizvodnju, trenutno razvija nekoliko projekata.
Međutim, čak ni nuklearna energija nije imuna na klimatske promjene. Nuklearnim elektranama potrebne su ogromne količine vode za hlađenje, što je pokazala kriza u Mađarskoj.
Tijekom rekordne suše početkom kolovoza, proizvodnja nuklearne elektrane Pakš pala je za više od 75 posto. Vodostaj Dunava bio je toliko nizak da sustavi za zahvat vode nisu mogli normalno osigurati hlađenje.
Mađarski inženjeri i vojska su potom, uz pomoć privatnih tvrtki, izgradili podvodni prag od oko 200.000 tona kamena i šljunka kako bi umjetno podigli razinu vode u usisnom sustavu. Do 26. kolovoza elektrana je ponovno dosegla svoj projektirani kapacitet od 2000 megavata, a sva četiri reaktora i osam turbina ponovno su bili u pogonu.
Ovaj događaj dodatno je otvorio pitanje budućnosti projekta Paksh 2.
Pakš 2 postaje geopolitičko pitanje
Premijer Peter Magyar kritizirao je projekt izgradnje još dvaju reaktora VVER-1200, objasnivši da bi ovisnost o Dunavu mogla predstavljati ozbiljan rizik u uvjetima sve češćih suša.
Kritike se posebno odnose na izvorni dizajn koji predviđa protočni sustav hlađenja bez rashladnih tornjeva. Protivnici tvrde da bi ispuštanje zagrijane vode tijekom sušnih razdoblja moglo ugroziti ekosustav Dunava.
Ruska tvrtka Rosatom tehnički bi mogla prilagoditi projekt, uključujući kombinirane ili suhe rashladne tornjeve. Međutim, takve promjene zahtijevale bi nove regulatorne postupke, dodatne troškove i moguće višegodišnje odgađanje projekta vrijednog više od 12 milijardi eura.
Istodobno, Bruxelles sve više promovira male modularne reaktore kao alternativu velikim nuklearnim projektima.
Za Mađarsku bi prijelaz na manje reaktore mogao značiti veću fleksibilnost i potencijalno veće sudjelovanje domaćih tvrtki, ali energija iz SMR tehnologije mogla bi biti 20 do 30 posto skuplja po megavatu od energije iz velikih konvencionalnih nuklearnih elektrana.
Europa prije izbora
Srednja i istočna Europa tako je uhvaćena između klimatskih ciljeva, geopolitičkih pritisaka i potrebe za održavanjem svoje industrije.
Suše su pokazale slabosti hidroelektrana i sustava hlađenja nuklearnih elektrana. Energija vjetra i sunca ne mogu jamčiti stabilnu proizvodnju, dok Bruxelles istovremeno vrši pritisak na zemlje da odustanu od ugljena i smanje upotrebu plina.
Bez pouzdane i jeftine energije, najveći teret mogao bi pasti upravo na tvornice koje čine industrijsko srce Europe.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen već je upozorila automobilsku i metalnu industriju srednje i istočne Europe da je era jeftinih resursa završila te im rekla da “izdrže”.
Problem je u tome što bi, ako se trenutni trend nastavi, Europa mogla završiti s nečim potpuno drugačijim umjesto zelene revolucije: industrijskim pojasom hrđe.
