Francuska je pred financijskim slomom i sada ju druge članice EU moraju spašavati.
Osim potpuna gubitka fiskalnog suvereniteta (a time i suvereniteta kao takvog), vrlo snažan argument protiv uvođenja eura jest i situacija u kojoj su zemlje eurozone prisiljene pomagati onima koje odlaze u stečaj.
To smo uostalom prije nekoliko godina vidjeli s Grčkom, a sada se čini da će se morati „spašavati“ i Francuska. Međutim, uspoređivati malu Grčku s drugom najvećom zemljom EU-a nije moguće.
Spašavanje ove zemlje koja ide prema stečaju bit će još problematičnije, a možemo samo biti sretni što – za razliku, primjerice, od Slovačke – ne moramo sudjelovati u tom „spašavanju“.
Usput, neće uspjeti ni argumenti da se i mi možemo naći u sličnoj situaciji. Prema svemu sudeći, stojimo mnogo bolje od većine drugih europskih zemalja i sličan je scenarij kod nas malo vjerojatan.
Pitanje je koliko će dugo zemlje eurozone biti sposobne „ozdravljati“ gospodarstva koja propadaju, jer će francusko gospodarstvo očito uskoro slijediti i neka druga.
Francuska se približava stečaju koji bi iziskivao uobičajeni paket pomoći MMF-a, Europske unije i Europske središnje banke. Brojke su jasne.
Javni dug u drugom tromjesečju 2026. iznosio je čak 119 posto BDP-a – 3.595,5 milijardi eura.
Deficit je 2025. iznosio 5,1 posto BDP-a. Prinosi na desetogodišnje francuske obveznice kreću se oko 5 posto. Sadašnjoj francuskoj vladi nedostaje većina i nije sposobna usvojiti proračun, dok krajnja ljevica zemlju gura u kaos i nasilje.
Ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade Paul Krugman piše da je Francuska na fiskalno neodrživom putu, pri čemu je njezin dug već prevelik.
Riječ je o tome da spašavanje Grčke nije predstavljalo takav problem jer je njezino gospodarstvo bilo malo. Francuska je druga najveća članica eurozone.
Problemi tako velike zemlje osjetno će pogoditi bilancu ECB-a, njemačke i talijanske banke te cijelu monetarnu uniju istodobno.
Standardni scenarij paketa pomoći tako se sudara s aritmetikom eurozone. Njemačka, čije gospodarstvo propada, neće spasiti francusko gospodarstvo, čak i kada bi za to imala sredstva.
Velike francuske krize nikada nisu bile riješene tihom tehnokratskom prilagodbom. Francuska politička tradicija daje prednost velikim načelima i naglom preokretu pred mirnim engleskim modelom iz 1688. godine.
Kada je revolucija 1789. godine prerasla u krvoproliće, rezultat nije bilo dogovoreno rješenje. Uslijedio je uspon Napoleona, koji je tijekom dva desetljeća ratovanja prisilio ostatak Europe da plati cijenu unutarnjih podjela Francuske.
Kasnije epizode pada režima i radikalizacije više su puta slijedile isti slijed: najprije unutarnji kaos, a tek potom vanjski troškovi.
Kaos u zemlji već postoji, a sve se češće pojavljuju naznake da bi mogao prerasti u građanski rat. Hoće li i ovoga puta Francuska povući cijelu Europu na dno?
Kako god bilo, probleme Francuske na kraju će ponajviše snositi zemlje eurozone…
