Hrvatska je uništila vlastitu proizvodnju i izvoz, a sada godišnje uvozi 871.255 tona stranog otpada.
Postoji nešto duboko paradoksalno u hrvatskom gospodarstvu.
Dok se desetljećima govori o potrebi stvaranja konkurentne proizvodne ekonomije, povećanja izvoza i stvaranja proizvoda veće dodane vrijednosti, Hrvatska je istodobno postala zemlja u koju se uvoze stotine tisuća tona stranog otpada.
Prema službenim podacima, tijekom 2024. godine u Hrvatsku je uvezeno čak 871.255 tona otpada.
Da stvar bude apsurdnija, među najvećim kategorijama nalaze se metalni otpad, papir i karton, otpadna plastika, staklo i drvo. Dakle, ne govorimo nužno o smeću koje netko jednostavno želi iskrcati u Hrvatskoj. Znatan dio tog materijala ima gospodarsku vrijednost i koristi se kao sekundarna sirovina u industriji.
Ali upravo tu počinje pitanje koje bi hrvatska politika trebala postaviti sama sebi:
Zašto hrvatsko gospodarstvo nije sposobno proizvesti više takve vrijednosti vlastitim resursima, vlastitom industrijom i vlastitim znanjem?
Jer kada se pogleda šira slika, problem nije u tome što Hrvatska uvozi otpad.
Problem je u tome što Hrvatska desetljećima nije uspjela izgraditi dovoljno snažnu proizvodnu ekonomiju koja bi taj materijal pretvarala u proizvode visoke dodane vrijednosti, zapošljavala ljude, razvijala tehnologiju i stvarala izvoz.
Brojke koje govore više od političkih slogana
Hrvatska je 2025. izvezla robe u vrijednosti od oko 25,2 milijarde eura. To na prvi pogled zvuči impresivno, ali istodobno je uvezla čak 45,2 milijarde eura robe.
Razlika je gotovo 20 milijardi eura.
Drugim riječima, Hrvatska je u jednoj godini izvezla robu vrijednu oko 56 eura na svakih 100 eura uvezene robe.
To nije dokaz da Hrvatska “ne izvozi”. Izvozi.
Ali jest vrlo jasan pokazatelj koliko je domaće gospodarstvo još uvijek ovisno o uvozu.
Posebno je zanimljiv podatak za prerađivačku industriju. Ona je 2025. ostvarila izvoz od oko 21,7 milijardi eura, ali je istodobno uvezla čak 39,3 milijarde eura proizvoda.
Dakle, hrvatska industrija sudjeluje u izvozu, ali je istodobno snažno ovisna o uvoznim proizvodima, sirovinama, komponentama i opremi.
To je puno ozbiljniji problem od političke svađe oko toga je li gospodarstvo “propalo” ili “nikad nije bilo bolje”.
Hrvatska kao skladište tuđih sirovina?
Posebno zanimljiv postaje podatak o otpadu.
Službeno izvješće za 2024. pokazuje da je u Hrvatsku stiglo oko 410.992 tone otpada koji ne podliježe notifikacijskom postupku. Najviše je bilo metalnog otpada — gotovo 295 tisuća tona — zatim papira i kartona, otpada iz termičkih procesa, plastike, stakla, drva i gume.
Osim toga, u Hrvatsku je 2024. dopremljeno još 146.333 tone otpada koji podliježe notifikacijskom postupku, uključujući 7.100 tona opasnog otpada.
Kada se tome pribroje različite kategorije prekograničnog prometa otpada, dolazimo do brojke od približno 871 tisuću tona uvezenog otpada.
I tu dolazimo do možda najvažnijeg pitanja:
Je li Hrvatska razvila gospodarstvo koje od otpada stvara novu vrijednost — ili gospodarstvo koje je postalo servis za tuđe materijalne viškove?
Odgovor nije jednostavan. Dio uvezenog otpada očito završava u stvarnoj industrijskoj preradi i postaje sekundarna sirovina. To samo po sebi nije loša stvar. Naprotiv, kružno gospodarstvo može biti vrlo profitabilno.
Ali tada bi cilj trebao biti jasan:
uvoziti sirovinu, preraditi je u Hrvatskoj, proizvesti proizvod visoke vrijednosti i taj proizvod izvesti.
Ne samo uvesti materijal.
Ne samo prebaciti ga iz jednog kamiona u drugi.
Ne samo spaliti ga.
Ne samo zaračunati naknadu.
Nego proizvesti nešto što vrijedi više nego ono što je ušlo u Hrvatsku.
Što smo zapravo trebali izvoziti?
Hrvatska ima obrazovane ljude, geografski položaj, članstvo u Europskoj uniji, pristup jedinstvenom tržištu, pomorsku infrastrukturu, poljoprivredne resurse, energetsku infrastrukturu i industrijsku tradiciju.
Pa ipak, desetljećima se nije uspjela nametnuti kao ozbiljna europska proizvodna sila.
Umjesto toga, gospodarski model u velikoj se mjeri oslanja na trgovinu, turizam, nekretnine, usluge i uvoz.
A zemlja koja većinu svojih potreba kupuje izvana ne može dugoročno biti gospodarski suverena samo zato što ima rast BDP-a.
Jer BDP može rasti.
Plaće mogu rasti.
Turistička sezona može biti rekordna.
Ali ako istodobno raste i ovisnost o uvozu, pitanje ostaje:
Što Hrvatska zapravo proizvodi što ostatak svijeta mora kupiti od nas?
To je pitanje koje bi trebalo biti važnije od gotovo svake dnevne političke prepirke.
Nije problem u otpadu. Problem je u modelu.
Bilo bi pogrešno tvrditi da je svaki kilogram uvezenog otpada dokaz propasti države.
Metalni otpad može biti sirovina.
Papir može biti sirovina.
Plastika može biti sirovina.
Drvo može biti sirovina.
Čak i određene vrste otpada mogu imati energetsku vrijednost.
Problem nastaje kada država nema dovoljno snažnu domaću proizvodnju koja bi tu sirovinu pretvorila u proizvode, tehnologiju, plaće i izvoz.
Tada se otvara opasnost da Hrvatska ostane na dnu vrijednosnog lanca — tamo gdje se materijal doprema, obrađuje i zbrinjava, dok se najveći dio dodane vrijednosti ostvaruje negdje drugdje.
A upravo bi suprotno trebalo biti strateški cilj.
Hrvatska ne bi trebala težiti tome da bude zemlja koja uvozi što jeftinije, a izvozi što manje vrijedno.
Trebala bi težiti tome da uvozi znanje, tehnologiju i sirovine koje može pretvoriti u proizvode koje će svijet skupo plaćati.
Jer nije problem ako u Hrvatsku ulazi otpad.
Problem je ako iz Hrvatske zajedno s njim izlazi i najveći dio dodane vrijednosti.
I nije problem samo koliko milijardi eura Hrvatska izvozi.
Puno je važnije što izvozi, koliko ljudi zapošljava u proizvodnji, koliku dodanu vrijednost stvara i koliko je domaćeg znanja ugrađeno u svaki izvozni euro.
To bi trebala biti tema ozbiljne hrvatske gospodarske politike.
Jer zemlja koja želi biti bogata ne može se zadovoljiti time da bude dobro mjesto za potrošnju tuđih proizvoda.
Mora ponovno naučiti proizvoditi.
A zatim ono što proizvede — prodati svijetu.
