Inflacija vrtoglavo raste, no Bruxelles i dalje povećava cijene energije.
Inflacija u eurozoni ponovno naglo raste. U rujnu je stopa inflacije porasla s 3,2 na 3,8 posto, a energija je koštala čak 18,8 posto više nego prije godinu dana. No u Bruxellesu se s ETS2 već priprema novo poskupljenje grijanja i vožnje automobila. Klimatsko ludilo dodatno će potaknuti rast cijena.
Život u Europskoj uniji postaje sve skuplji. Svjetskogospodarski učinci i geopolitičke krize pritom su jednako pokretači rasta cijena kao i mjere klimatskog ludila Bruxellesa i nacionalnih vlada. Na rast cijena osobito snažno utječe područje energetike. Upravo je energija, mazivo svakog gospodarstva, iznimno poskupjela – i time druge sektore gura u sve bržu spiralu rasta cijena. Bez energije, naime, ništa ne funkcionira.
Eurostat procjenjuje da je inflacija u rujnu iznosila 3,8 posto. U odnosu na kolovoz potrošačke su cijene samo u jednom mjesecu porasle za 0,6 posto. Prije godinu dana godišnja stopa još je iznosila 2,2 posto. Kod energije se rast u samo jednom mjesecu ubrzao s 14,3 na 18,8 posto. Usluge su poskupjele za 3,2 posto, a hrana, alkohol i duhan za 1,4 posto. I temeljna inflacija ponovno je blago porasla, s 2,4 na 2,5 posto.
U nekoliko zemalja eurozone brojke su još znatno veće. Litva bilježi inflaciju od 6,1 posto, Bugarska 5,6 posto. Cipar i Luksemburg su na po 5,2 posto, Grčka na 5,1, a Španjolska na 5,0 posto. Austrija je u samo jednom mjesecu porasla s 2,9 na 3,5 posto, a Njemačka s 2,9 na 3,3 posto. Francuska doseže 3,4 posto, a Italija 4,1 posto. Trenutačno nijedna zemlja eurozone nije ispod cilja Europske središnje banke od dva posto.
Eurozone inflation jumps to highest level in three years https://t.co/7boHfcqG9Y
— Financial Times (@FT) October 2, 2026
Geopolitika se susreće s klimatskim ludilom
Trenutačni energetski šok prije svega dolazi s Bliskog istoka. Gotovo potpuno zatvaranje Hormuškog tjesnaca poskupjelo je naftu i plin, a istodobno je ponuda rafinerijskih proizvoda ograničena. ESB dodatno upućuje na ispade ruskih rafinerijskih kapaciteta nakon ukrajinskih napada. Zbog toga je osobito dizel poskupio više nego sirova nafta. No europska politika dodatno sama poskupljuje energiju. U postojećem sustavu trgovanja emisijama elektrane i energetski intenzivne tvrtke moraju kupovati certifikate za svoje emisije CO2. Njihova se količina politički ograničava. Ti certifikati koštaju – a ti se troškovi dodaju na cijene.
Od 2028. Bruxelles će još dublje zadirati u svakodnevni život građana. Tada će ETS2 biti u potpunosti na snazi i obuhvatiti goriva za zgrade i cestovni promet. U početku će plaćati dobavljači goriva. Međutim, može se sumnjati da će račun ostati na njima: certifikati za CO2 postat će dio njihovih troškova za benzin, dizel, loživo ulje i plin.
Koliki bi učinak mogao biti, već se vidi u ionako prilično blagonaklonim izračunima ESB-a. Za 2028. ESB računa s cijenom CO2 od 46 eura po toni u okviru ETS2. S novim sustavom trgovanja emisijama očekuje stopu inflacije od 2,1 posto. Bez ETS2 ona bi iznosila 1,9 posto. Samo novo određivanje cijene CO2 prema tom izračunu tako povećava inflaciju za oko 0,2 postotna boda. Rujanska prognoza ESB-a u međuvremenu je ionako već brže sustignuta kretanjem cijena nego što se očekivalo. Njegovi ekonomisti pretpostavljali su da će inflacija energije pred kraj godine dosegnuti vrhunac od nešto manje od 15 posto. Eurostat već za rujan bilježi 18,8 posto.
Građani i poduzeća plaćaju račun
Neki od tih problema mogli su biti ublaženi još prije nekoliko godina. Primjerice, kada je ukrajinska kriza eskalirala. Umjesto da se pronađe brzo mirovno rješenje, pregovori između Kijeva i Moskve sabotirani su. Sada ruski prirodni plin više ne teče u Europu, a nema ni ruskog dizela. Ruske rafinerije opetovano su napadane i oštećivane. I to znatno podiže cijene.
Tome se pridružuju ugašene nuklearne elektrane u Njemačkoj, iznimno visoki troškovi „energetske tranzicije“ u pogledu širenja elektroenergetske mreže i subvencija. Ne treba zaboraviti ni sve veću pretjeranu regulaciju poduzeća i državu koja postaje sve pohlepnija, a koja rastuće troškove zbrinjavanja tražitelja azila, naoružavanja i birokratizacije prebacuje na građane i poduzeća. A zatim EU putem „Socijalnog fonda“ želi ponovno ublažiti posljedice vlastite politike neuspjeha novcem koji je prethodno uzela građanima i poduzećima. U svakom slučaju, više se ne treba čuditi snažnom rastu inflacije.
