Svaki peti Hrvat je u riziku od siromaštva, a među starijima stanje je još gore.
Gotovo svaki peti stanovnik Hrvatske u riziku je od siromaštva. Među starijima od 65 godina taj udio penje se na 39,4 posto, a među ženama starijima od 65 godina na nevjerojatnih 42,4 posto. Ako starija osoba živi sama, situacija postaje još dramatičnija: u toj skupini rizik od siromaštva doseže 64,4 posto.
To nisu apstraktni statistički podaci. Iza tih postotaka nalaze se ljudi koji cijeli život rade, plaćaju poreze i doprinose, podižu djecu i grade ovu zemlju, a u starosti računaju hoće li nakon plaćanja režija imati dovoljno za hranu, lijekove i grijanje.
I onda im država ponudi 221 euro zajamčene minimalne naknade.
To je Hrvatska danas.
Zemlja koja se voli predstavljati kao gospodarski uspješna europska država, zemlja rekordnih turističkih sezona, rastućeg BDP-a i milijardi iz europskih fondova. Ali ispod te statističke fasade nalazi se društvo u kojem gotovo svaki peti čovjek živi u riziku od siromaštva, a gotovo dvije trećine samaca starijih od 65 godina nalazi se na toj granici.
Možda je vrijeme da se prestanemo pitati zašto su ljudi siromašni i počnemo pitati kakvu smo im ekonomsku politiku desetljećima stvarali.
Jer ovo nije prirodna nepogoda.
Ovo je posljedica političkih odluka.
Od proizvodne zemlje do zemlje konobara i apartmana
Hrvatska je nakon osamostaljenja napravila jednu od najvećih ekonomskih transformacija u svojoj novijoj povijesti. Ali problem je što je ta transformacija velikim dijelom značila odustajanje od vlastite proizvodnje.
Industrijska baza slabila je, veliki sustavi nestajali ili mijenjali vlasnike, proizvodni kapaciteti propadali, a gospodarstvo se sve više oslanjalo na trgovinu, nekretnine, turizam i usluge.
Turizam sam po sebi nije problem. Problem nastaje kada turizam postane zamjena za gospodarstvo.
Umjesto da proizvodimo više, počeli smo iznajmljivati više.
Umjesto da razvijamo industriju visoke dodane vrijednosti, počeli smo razvijati apartmane.
Umjesto da stvaramo radna mjesta u kojima će mladi ljudi graditi karijeru, počeli smo stvarati sezonska radna mjesta koja često ovise o nekoliko mjeseci godišnje.
A onda smo napravili još jedan povijesni zaokret.
Počeli smo rasprodavati i ono najvrjednije što imamo – nekretnine, hotele, turističke sustave i gospodarsku infrastrukturu – često kapitalu koji dolazi izvana.
I tako se dogodio paradoks hrvatskog modela.
Imamo more, ali mnogi koji žive uz to more od njega ne žive kao vlasnici razvoja, nego kao njegovi zaposlenici.
Imamo turizam, ali velik dio vrijednosti koju turizam stvara ne ostaje nužno u rukama lokalnog stanovništva.
Imamo rekordne turističke prihode, ali istodobno imamo radnike koji si ne mogu priuštiti stan u gradovima u kojima rade.
Imamo sve skuplje nekretnine, ali sve manje mladih koji ih mogu kupiti.
To nije uspjeh. To je model razvoja koji proizvodi duboku društvenu nejednakost.
A što smo dobili zauzvrat?
Dobili smo generaciju mladih ljudi koja je u velikom broju napustila zemlju.
Dobili smo sela i manje gradove iz kojih odlaze mladi.
Dobili smo demografsku katastrofu.
Dobili smo mirovinski sustav pod sve većim pritiskom.
I sada, kada nema dovoljno domaće radne snage, država i poslodavci sve više posežu za uvozom radnika.
Ali i ovdje treba postaviti pitanje koje se često namjerno zaobilazi.
Zašto Hrvatska nema dovoljno ljudi koji žele i mogu raditi za hrvatske plaće?
Je li odgovor doista samo u tome da „nema radnika“?
Ili smo desetljećima stvarali gospodarstvo u kojem se od mladog čovjeka očekuje da radi sezonski, da teško riješi stambeno pitanje, da za prosječnu plaću jedva podmiri osnovne troškove i da pritom bude sretan što uopće ima posao?
Ne možemo istodobno tjerati vlastite mlade ljude iz zemlje, a zatim njihov odlazak proglašavati dokazom da Hrvatskoj „nedostaje radne snage“.
To nije demografska strategija.
To je krpanje posljedica vlastite politike.
Uvoz radne snage nije gospodarska strategija
Hrvatska mora imati radnu snagu. I ljudi koji dolaze raditi, bez obzira odakle dolaze, ne mogu biti krivi za gospodarsku politiku koju nisu oni osmislili.
Ali država mora odgovoriti na pitanje kakav model društva želi izgraditi.
Ako se gospodarstvo temelji na tome da će poslodavac uvijek moći pronaći nekoga tko će za nižu cijenu prihvatiti posao koji domaći radnik više ne želi raditi, onda se vrlo lako ulazi u spiralu pritiska na plaće, stanovanje i kvalitetu života.
A paralelno s time događa se nešto još ozbiljnije: zemlja koja već desetljećima gubi vlastito stanovništvo mora promišljati kako će očuvati društvenu koheziju, integraciju novih stanovnika i vlastiti kulturni kontinuitet.
To nisu rasistička pitanja.
To su legitimna pitanja svake ozbiljne države.
Problem je kada se o njima ne smije govoriti.
Jer nije dovoljno reći: „Treba nam još radnika.“
Treba pitati kakva radna mjesta stvaramo, kakve plaće nudimo, kakvu demografsku politiku provodimo i kakvu Hrvatsku želimo imati za dvadeset ili trideset godina.
Najveća sramota nije siromaštvo. Najveća je činjenica da smo ga prihvatili.
Posebno je poražavajuća priča hrvatskih umirovljenika.
Čovjek cijeli život radi, a onda u starosti mora birati između hrane, lijekova i režija.
Istodobno država govori o gospodarskom rastu.
Kakvom rastu?
Ako BDP raste, a čovjeku ne raste životni standard, onda moramo prestati koristiti BDP kao jedino mjerilo uspjeha.
Ako imamo rekordnu turističku sezonu, a mladi konobar koji radi u tom turizmu ne može unajmiti stan u gradu u kojem radi, onda nešto ozbiljno nije u redu s tim modelom.
Ako cijene nekretnina rastu, a mlade obitelji sve teže dolaze do prvog stana, onda nije dovoljno reći da je tržište takvo.
Ako gotovo svaki peti građanin živi u riziku od siromaštva, onda država mora imati odgovor koji je veći od nekoliko desetaka eura većeg socijalnog transfera.
Jer siromaštvo se ne rješava povećanjem naknade za deset eura. Siromaštvo se rješava stvaranjem gospodarstva u kojem ljudi mogu pristojno živjeti od vlastitog rada.
A za to treba nešto što je hrvatskim političkim elitama očito postalo gotovo nepoznato: dugoročna industrijska politika.
Treba nam proizvodnja.
Treba nam tehnologija.
Treba nam energetika.
Treba nam poljoprivreda koja neće ovisiti o uvozu.
Treba nam brodogradnja koja neće biti samo politički problem nego strateška industrija.
Treba nam domaći kapital.
Treba nam politika koja neće svaku tvornicu promatrati kao relikt prošlosti, a svaki apartman kao znak modernizacije.
Turizam može biti važan dio gospodarstva.
Ali država koja živi gotovo isključivo od toga da drugi ljudi dolaze potrošiti novac na njezino sunce i more nije postala bogata država.
Postala je ovisna država.
Hrvatska ne treba još jednu sezonu. Treba novu ekonomsku politiku.
Podaci o siromaštvu trebali bi biti alarm.
Ali oni to očito nisu.
Jer politički odgovor i dalje se svodi na kozmetiku: nekoliko desetaka eura veće naknade, jednokratni dodaci, subvencije i obećanja da će plaće jednom biti veće.
A problem je puno dublji.
Problem je model.
Model u kojem smo proizvodnju zamijenili uslugama, industriju nekretninama, dugoročne poslove sezonalnošću, domaće stanovništvo uvozom radne snage, a razvoj statistikom turističkih noćenja.
I sada se čudimo što su ljudi siromašni.
Nema tu ničeg čudnog.
Ako država desetljećima prodaje ono što proizvodi vrijednost, a zatim pokušava živjeti od onoga što joj je ostalo, rezultat teško može biti drukčiji.
Hrvatska ne treba još jedan rekord turističke sezone.
Ne treba joj još nekoliko stotina tisuća apartmana.
Ne treba joj gospodarstvo koje će se hvaliti brojem stranih gostiju dok vlastiti građani ne mogu kupiti stan.
Treba joj nova razvojna politika.
Politika koja će ponovno učiniti rad isplativim, proizvodnju strateškom, stanovanje dostupnim, a ostanak mladih u Hrvatskoj stvarnom ekonomskom mogućnošću.
Jer država koja izgubi mlade, izgubi proizvodnju i postane ovisna o tuđem kapitalu i tuđoj radnoj snazi nije pronašla razvojni model.
Samo je pronašla način da odgodi trenutak kada će račun doći na naplatu.
A taj račun već stiže.
Vidi se u praznim selima.
Vidi se u iseljenim obiteljima.
Vidi se u cijeni stanova.
Vidi se u umirovljenicima koji preživljavaju od mjeseca do mjeseca.
I, konačno, vidi se u činjenici da je u Hrvatskoj gotovo svaki peti čovjek u riziku od siromaštva.
To nije prirodna sudbina Hrvatske.
To je politički izbor.
A politički izbori mogu se promijeniti.
Ako želiš, mogu ovu verziju dodatno pooštriti u stilu političke kolumne — s još jačim napadom na HDZ-ovu ekonomsku politiku, privatizaciju, turizam i demografsku politiku, ali uz provjerljive brojke i konkretne primjere privatiziranih hotelskih sustava kako bi tekst bio puno snažniji i teže osporiv.
