Kad je  D.H. Lawrence obilazio Sardiniju sasvim je sigurno u miru mogao dolaziti do novih spoznaja i uočavati kako arhitektonska i arheološka blaga, tako i divlju ljepotu otoka daleko od svega.

Daleko od svega zaboravljen je pojam, a ako se svijet pogleda putnikovim očima, današnje putovanje više odgovara Danteovom nego Lawrenceovom doživljaju.  Pakao.

Sezonski  mjeseci postali su gubilište. Po cijelom „dostupnom“ svijetu  kreću se nepregledne kolone turista koji danas  uglavnom  „štriguliraju“  lokacije koje su obišli ili mimo kojih su barem prošli, često bez stvarnog doživljaja onoga  što obilaze. Jer i kad bi htjeli, ne mogu se istinski uživjeti. Gužve su naime na kruzerima,  u avionima, na ulicama, na tvrđavama, na koncertima, u crkvama, u muzejima.  Ući, na primjer, u neki poznati europski muzej i pokušati vidjeti kakvo remek-djelo postalo je gotovo  nemoguće, a ako se i uspije u naumu, ubrzo se to učini i prilično besmislenim.  Jer, u sprovodskom nizu posjetitelja promatrati eksponat tek par sekundi, preko mnogih ramena  ili pak kroz nečiji mobilni  uređaj, odnosno tablet, svodi i vrhunsko umjetničko djelo na jeftinoću, kič. Što će mi Leonardo kroz nečiji tablet?

Turistička ponuda i potražnja nikad strašnija, pretvorena u totalnu razbibrigu i površnost.  O plažama da ne govorimo.  Ako netko, a takvi  su rjeđi, ima dovoljno sredstava,  u sezonskim će mjesecima otići tamo gdje može ohladiti i odmoriti glavu, upiti nove svjetove.

Većina ipak, jer je to povoljnije, bezglavo juri tek da juri, na zagušene prekrcane plaže, vuče za sobom kolica sa stvarima, mreže za ležanje, ležaljke, stolce, ljubimce, luftiće, frižidere s hranom i pićem za cijele divizije. Kako bi rekli sunarodnjaci, a di ću ja stavi’ šugaman?

Turizam je u nas trenutno stvar opstanka. Budući da nas jedini hrani u obezglavljenoj gospodarskoj situaciji, radujemo se ili bismo se trebali radovati svakom dolasku. Da, treba ponuditi gostu najbolje. Kako gostu u kući, tako i u destinaciji, a mi smo na primjer to odredište.  I ništa tu nije sporno, dapače to je imperativ, mada neki već drsko priželjkuju da gosti samo prelete i izbace dolare kroz prozor.

Još donedavno turisti su birali hotele,  u ugostiteljskim objektima kušalo se domaće, po podnošljivim cijenama, uživalo se u ljetnom odmoru. Danas nažalost gledamo poluprazne restorane, turisti u grozdovima napučuju apartmane, uglavnom dolaze u većim grupama, jer smještaj je tako jeftiniji.  U marketima su gužve, kupuju se goleme količine hrane i pića (strani trgovački lanci, uvezena roba  pa novac putuje u nekom drugom pravcu), brza hrana na ulicama također je „uvozna“, tko je ikad vidio srdelu u pecivu kod nekog barba Tonija. Pred pekarama redovi, nose se tuceti vrećica s burecima i raznim lisnatim izbinama, sve se to vuče na plaže, vanpansionska potrošnja. Burek. Lisnato.

I robne kuće imaju uvezenu robu, jer domaćeg artikla više nema. Kad bi se za kišnih dana (a tad svi naravno kupuju) trošilo na proizvode iz neke Orljave, Varteksa ili Kamenskog bilo bi to za nas nešto sasvim drugo.  Čini se da će se danas najviše profitirati od cestarina, jer i oni u tranzitu za Grčku, Albaniju i Crnu Goru ipak plaćaju cestarinu.

U svojoj mladosti turizam je  bio nekako ljudskiji, pun iščekivanja kod domaćina i kod gosta. Sve se činilo prijemčivijim, ljudi su i osobno kontaktirali pa iz prve ruke doznavali jedni o drugima.  Danas se sve rješava putem društvenih mreža i doznaje iz već nekog provjerenog ili neprovjerenog izvora,  dolazi se s gotovim informacijama i stavovima, hoda se uz pomoć aplikacija, aha, tu smo, to je to, slika, klik, idemo dalje.  No doživljaj nove destinacije često je vrlo sterilan  ako čovjek nema kontakta s izvornim i ako ne koristi bar nekoliko riječi i na jeziku domaćina.  Lingua franca sve uniformira. Ništa ljepše nego kad domaći pokažu traženi put, kad se o zemlji doznaje  iz prve ruke, a ne iz brošure, kad se samostalno otkrije mjesto koje ni ne postoji u vodiču.

No to je uglavnom zaboravljeno vrijeme. Teško da će išta uspjeti omekšati ljetne gužve i jurenje za površnim sadržajima. Iako se sa skepsom gleda u budućnost našeg napučenog svijeta, tko zna, možda jednom dosadi ovakav ubrzani način „odmora“ pa se vratimo nekadašnjim putešestvijima. Možda se cijela ta kupoprodaja ipak popne na neku drugu razinu.

Turizam bi morao i hraniti i oplemeniti, donijeti i profit i radost, unositi dašak svijeta, jezičnog babilona, raznolikosti.

Možda će putovanja jednom opet prestati biti tvornička i serijska, ljeti svedena na krevet i burek, a zimi na jurenje po sajmovima i zadanim izložbama, možda nekim slučajem prevlada čežnja za individualnim uranjanjem u nove svjetove, pa čovjek uspije upiti novo i izvorno kao nekad Lawrence Sardiniju.