Njemačka je i prije rata u Ukrajini bila među vodećima u Europi po  visokim cijenama energenata. Uglavnom zbog visokog tereta poreza i pristojbi za unakrsno financiranje pogrešno usmjerene “energetske tranzicije”. SAD i NR Kina su po tom pitanju bile u puno boljoj poziciji. Ali s energetskom krizom i povezanom eksplozijom cijena električne energije te rezultirajućom još većom neravnotežom, situacija za tvrtke postaje još gora.

Prema tajnom dokumentu Europske komisije, sve se više njemačkih tvrtki poigrava s idejom da ili jednostavno više ne ulažu ili čak migriraju u jeftinije zemlje. Nemali dio industrijalaca već je smanjio svoje poslovanje jer se jednostavno više ne isplati. Međutim, druge zemlje EU-a također nisu opcija. Uz konkurentne cijene, jednostavno nedostaje sigurnost opskrbe kada je u pitanju energija.

Problem je u tome što se takva ekonomska erozija jednom kada započne, teško može zaustaviti. Na primjer, čitavi klasteri tvrtki dobavljača razvili su se oko lokacija njemačke automobilske industrije. Slična je situacija i s velikim igračima u kemijskoj i farmaceutskoj industriji. Ako više ne bude proizvodnje čelika ili industrije aluminija zbog visokih cijena energenata, industrijska okosnica njemačke ekonomije također će propasti.

Ali situacija je turobna. Prema Udruženju njemačkih industrijskih i trgovinskih komora (DIHK), koje je anketiralo 27.000 njemačkih poduzeća, oko četvrtina njih želi preseliti proizvodnju i/ili usluge u inozemstvo. Ovo je alarmantan znak, pogotovo zato što se vanjske produkcije obično ne vraćaju (tako brzo).

Vidimo rezultat katastrofalne ekonomske politike koja će ostaviti duboke ožiljke u gospodarskom krajoliku Njemačke i Europe. Odgovarajući udio u tome imaju posebno klimatske i vanjskopolitičke mjere, a posljedice besmislenih korona lockdowna još se osjećaju. Uglavnom, može se govoriti o ekonomskom samoubojstvu na rate.