Najatraktivniji dužnik za banku jest država. Vlade posuđuju velike iznose novca, plaćaju kamate i imaju porezne obveznike kao jamce. Ali što ako monarh ili vlada jednostavno ne žele posuđivati?

Werner opisuje kako su bankari povijesno imali alternativu: izazvati napetosti u susjednoj zemlji, destabilizirati je sukobima i financirati obje zaraćene strane. To stvara situaciju u kojoj je država prisiljena posuđivati goleme iznose novca.

Činjenica da to doslovno stoji ljudskih života za uključene je sporedna stvar ili, još gore, svjestan izbor.

Werner nastavlja s ovom temom sve do današnjice. Tijekom Prvog svjetskog rata središnje banke dviju neprijateljskih zemalja vodila su dvojica braće: Max Warburg de facto je vodio njemački Reichsbank, dok je njegov brat Paul Warburg bio jedan od začetnika američkog Federalnog rezervnog sustava, osnovanog 1913., upravo na vrijeme prije izbijanja rata 1914.

Jedna je obitelj zarađivala novac na objema stranama bojišnice. Werner sličan obrazac vidi i u današnjem sukobu u Ukrajini. Zapadni političari blokirali su mirovni sporazum u ranoj fazi, dok milijarde i dalje pritječu za isporuke oružja.

Veliki upravitelji imovinom, poput BlackRocka, sada su se obvezali na investicijska prava u toj zemlji. Čini se da je obnova — koju bi trebali financirati europski porezni obveznici — već uzeta u obzir.

Werner nedvosmisleno tvrdi da Njemačka ni danas nije suverena. Američke okupacijske sile nikada formalno nisu odustale od svojih ovlasti. Njemačka nema ustav, već samo Temeljni zakon, kako je uobičajeno u okupacijskim zonama.

Morgenthauov plan — nekadašnji prijedlog američkog ministra financija Henryja Morgenthaua za potpuno razgrađivanje i deindustrijalizaciju Njemačke nakon Drugog svjetskog rata — Werner sada smatra u potpunosti provedenim.

Prema njegovu mišljenju, energetska politika, sankcije i industrijska politika sustavno vode prema raspadu njemačke gospodarske moći. A prema Werneru, Njemačka bi lako mogla ostvarivati gospodarski rast od deset do dvanaest posto godišnje.

Ali samo uz odgovarajuću politiku.

Europsku uniju Werner bez okolišanja naziva diktaturom. Nije riječ samo o političkoj retorici, nego o stvarnoj pravnoj analizi: cjelokupno zakonodavstvo piše Europska komisija. Europski parlament nema pravo zakonodavne inicijative i zakone može najviše odgađati.

Werner to uspoređuje sa Sovjetskim Savezom, koji je također imao parlament, ali nije imao stvarne zakonodavce. ECB, koju Werner vidi kao nasljednicu nedemokratskog Reichsbanka umjesto razumne Bundesbanke, izvan je demokratske kontrole i može djelovati gotovo neograničeno.

Konačni cilj, kako ga Werner opisuje, jest sustav potpune kontrole putem CBDC-a povezanog s umjetnom inteligencijom. Neće biti riječ samo o tome možete li platiti, nego i o tome što možete kupiti. Sve bi to trebalo biti centralno određeno i programirano za svakog pojedinca.

Oni koji su politički nepoželjni dobit će odgovarajući „osobni tretman“. Werner ukazuje na masovnu izgradnju podatkovnih centara diljem svijeta kao infrastrukturu za taj sustav.

Kao konačni korak spominje moždane implantate koji izravno povezuju umjetnu inteligenciju s ljudskim razmišljanjem. Transhumanizam će funkcionirati kao sredstvo upravljanja.

Politiku tijekom pandemije Covida Werner vidi kao generalnu probu: globalno, koordinirano uvođenje identičnih mjera koje nisu imale demokratski mandat, ali su provedene.

Werner završava pozivom na otpor, a ne na očaj. Vjeruje da Njemačka — a time i Europa — ima potencijal preokrenuti svoj zacrtani smjer ako se građani probude i prestanu miriti s politikama koje sustavno uništavaju njihov prosperitet i slobodu.

Sada već samo o ljudima ovisi hoće li dopustiti da budu porobljeni i uvedeni u digitalno ropstvo…

Cijeli video možete pogledati ovdje.