Zlato je najbolja obrana u vrijeme krize, susjedna Srbija nagomilala je već preko 50 tona rezervi, a evo kako stoji Hrvatska koja je sve svoje rezerve prodala kada je otkupna cijena bila najniža.
Hrvatska je prodala svoje zlato. Danas ga svi ponovno žele
Postoje financijske odluke koje u trenutku kada ih donosite izgledaju potpuno racionalno, a tek desetljećima poslije počnu izgledati kao propuštena prilika.
Hrvatska je jednu takvu odluku donijela 2001. godine.
Tada je prodala 13,1 tonu zlata koje je naslijedila raspadom bivše Jugoslavije. Za njega je dobila oko 117 milijuna dolara. Danas bi ista količina vrijedila oko 1,76 milijardi dolara, odnosno približno 1,56 milijardi eura.
Kada se brojke postave jedna pokraj druge, teško je ne pomisliti: jesmo li tada pogriješili?
Odgovor, međutim, nije tako jednostavan.
Jer ono što danas izgleda kao očigledno dobra investicija prije četvrt stoljeća nije izgledalo ni približno tako. I upravo je u tome možda najzanimljivija priča o hrvatskom zlatu.
Zlato koje smo imali, pa prodali
Hrvatska je nakon raspada Jugoslavije prema sporazumu o sukcesiji dobila 28,49 posto sredstava bivše Narodne banke Jugoslavije kod Banke za međunarodna poravnanja u Baselu. U tom paketu bilo je i 13,127 tona zlata u polugama.
HNB ga je 2001. godine u dva navrata prodao BIS-u.
U to vrijeme odluka nije izgledala nerazumno. Iz HNB-a objašnjavaju da su druge klase financijske imovine tada nudile stabilnije prinose, dok je početak novog tisućljeća bio bitno drukčije geopolitičko i financijsko okruženje od današnjeg.
I tu treba biti pošten.
Nitko 2001. nije mogao znati da će četvrt stoljeća poslije svijet izgledati ovako. Nitko nije mogao predvidjeti ratove u Europi, sve veće geopolitičko nadmetanje SAD-a i Kine, zabrinutost zbog dominacije dolara, trgovinske sukobe i povratak zlata u središte interesa svjetskih središnjih banaka.
A pogotovo nitko nije imao kristalnu kuglu koja bi mu rekla da će cijena zlata jednoga dana dosegnuti više od 4000 dolara za uncu.
Danas, naravno, sve izgleda jednostavnije.
Da smo samo sačuvali zlato.
Ta rečenica je financijski ekvivalent onome: „Da sam tada znao…“
Dok smo mi prodavali, drugi danas kupuju
Zanimljivo je ono što se događa danas.
Središnje banke diljem svijeta ponovno gomilaju zlato. Ne zato što se svijet preko noći vratio zlatnom standardu. Nije. Zlato više nije novac koji možete odnijeti u banku i zamijeniti za određenu količinu dolara.
Ali očito ponovno postaje ono što je stoljećima bilo – osiguranje.
U svijetu u kojem se geopolitička pravila mijenjaju, a povjerenje u pojedine valute i financijske sustave više nije tako čvrsto kao prije, zlato ima jednu veliku prednost: ne duguje ga nijedna država.
Ako imate američke državne obveznice, imate potraživanje prema američkom sustavu. Ako imate dolare, ovisite o stabilnosti dolara i politike zemlje koja ga izdaje.
Ako imate zlatnu polugu, ona jednostavno postoji.
Zato središnje banke posljednjih godina ponovno kupuju velike količine zlata. Prema podacima navedenima u ovom istraživanju, središnje banke bi i ove godine mogle kupiti više od 1000 tona.
I nije riječ samo o kupnji.
Neke države žele svoje zlato ponovno fizički približiti sebi.
Njemačka je ranije vratila stotine tona iz Sjedinjenih Država, Nizozemska je povukla svoje rezerve prema Europi, a Francuska je dio zlata iz američkih trezora zamijenila za poluge u Londonu.
Poruka je prilično jasna.
Ako već imaš osiguranje za najgore moguće scenarije, želiš znati gdje se ono nalazi.
A onda pogledamo Srbiju
I tu hrvatska priča postaje posebno zanimljiva.
Srbija je posljednjih godina sustavno povećavala svoje zlatne rezerve. Prema izjavi guvernerke Jorgovanke Tabaković s kraja 2025., Srbija danas posjeduje 52,3 tone zlata, vrijedne gotovo šest milijardi eura.
Još 2012. godine imala je manje od 15 tona.
Drugim riječima, dok je Hrvatska svoje zlato prodala prije 25 godina, Srbija je posljednjih trinaestak godina radila gotovo suprotno – kupovala ga je.
Tabaković je pritom iznijela i zanimljivu usporedbu: Srbija danas ima više zlata nego sve bivše jugoslavenske republike zajedno.
Možemo se oko politike, ekonomije i svega ostalog prepirati koliko želimo, ali jedna stvar je zanimljiva: Beograd očito zlato ne promatra kao relikt prošlosti.
Promatra ga kao rezervu za budućnost.
A gdje je hrvatsko zlato?
Hrvatska ipak nije potpuno bez zlata.
Prilikom ulaska u Eurosustav morala je dio međunarodnih pričuva prenijeti Europskoj središnjoj banci upravo u zlatu.
Danas se radi o 56.256 unci, odnosno nešto manje od 1,8 tone.
Ali postoji jedna važna razlika.
To zlato nije fizički u hrvatskom trezoru.
Hrvatska ga posjeduje posredno kroz Eurosustav, dok njime upravlja Europska središnja banka.
Dakle, od 13,1 tone koju smo imali nakon sukcesije ostalo nam je manje od 1,8 tone izravne izloženosti kroz Eurosustav.
I dok druge zemlje razmišljaju kako svoje zlatne rezerve vratiti bliže kući, Hrvatska zasad ne najavljuje neku veliku novu kupnju.
HNB poručuje da se odluke o ulaganju temelje na strukturi portfelja, odnosu prinosa i rizika, razini kapitala te načelima sigurnosti i likvidnosti.
Financijski gledano, to je potpuno razumljiv odgovor.
Ali onda se nameće jedno drugo pitanje.
Treba li Hrvatskoj uopće više zlata?
Tu stvari postaju zanimljive jer odgovor nije nužno – da.
Ekonomist Ljubo Jurčić upozorava da zlato samo po sebi neće spasiti malu ekonomiju u velikoj krizi.
I zapravo ima dobar argument.
U ozbiljnoj krizi, osobito ratnoj, nije dovoljno imati novac. Nije dovoljno čak ni imati zlato ako nemaš što proizvesti i ako ovisiš o uvozu osnovnih proizvoda.
Što vrijedi zlato ako nema hrane?
Što vrijedi novac ako ga nitko ne želi?
U takvoj situaciji možda je korisnije imati pšenicu, kukuruz, mlijeko, šećer, energiju i domaću proizvodnju nego još nekoliko tona plemenitog metala u trezoru.
To je možda i najvažnija lekcija cijele priče.
Zlato može biti pričuva. Ali ne može zamijeniti gospodarstvo.
Zašto ga onda svi ponovno kupuju?
Zato što svijet očito više nije onoliko predvidljiv koliko je izgledao prije dvadesetak godina.
Nakon Drugog svjetskog rata američki dolar postao je temelj međunarodnog financijskog sustava. Sjedinjene Države imale su golemu proizvodnju, političku moć i povjerenje ostatka svijeta.
Danas se odnos snaga mijenja.
Kina je postala industrijska sila kakvu svijet prije nekoliko desetljeća nije mogao zamisliti. Udio SAD-a u svjetskoj proizvodnji više nije onakav kakav je bio nakon rata, dok Kina zauzima sve veći dio svjetske industrijske proizvodnje.
I zato središnje banke ne kupuju zlato samo zato što očekuju da će ono poskupjeti.
Kupuju ga kao osiguranje.
Kao rezervni plan.
Kao imovinu koja ne ovisi izravno o tome hoće li neka velika sila sutra donijeti političku odluku koja će promijeniti pravila igre.
Kina je pritom posebno zanimljiva. Prema procjenama koje su navedene u istraživanju, kineske kupnje zlata mogle bi biti znatno veće od službeno prijavljenih.
Ako je točno, poruka je još jasnija: najveće svjetske ekonomije ne žele svoje rezerve držati samo u jednoj valuti i vjerovati da će sadašnji poredak trajati zauvijek.
Zlato ipak nije čarobni štapić
I tu se vraćamo na Hrvatsku.
Je li Hrvatska 2001. godine napravila pogrešku?
S današnjom cijenom zlata – gotovo sigurno izgleda tako.
Ali financijske odluke ne donose se s pogledom unatrag.
Tadašnji HNB imao je drugačije okolnosti, drugačiji portfelj i drugačije procjene rizika. Cijena zlata bila je višestruko niža, a središnje banke diljem svijeta nisu imale isti odnos prema zlatu kao danas.
Nitko nije mogao znati što će se dogoditi.
I upravo zato nije problem u tome što smo 2001. prodali zlato.
Pravo pitanje je što ćemo napraviti danas.
Jer sada već imamo nešto što 2001. nismo imali – iskustvo.
Vidimo da središnje banke ponovno pune trezore. Vidimo da države vraćaju zlato iz inozemstva. Vidimo da se odnos prema dolaru mijenja. Vidimo geopolitičke sukobe kakve smo prije dvadesetak godina teško mogli zamisliti.
I vidimo kako 13 tona zlata koje smo jednom imali danas vrijedi više od milijardu eura.
To ne znači da Hrvatska sada treba panično kupovati zlato.
Možda nam doista više trebaju strateške zalihe hrane, energije i domaća proizvodnja.
Ali ako se danas ponovno raspravlja o tome treba li imati zlato, možda je najpoštenije priznati jednu stvar:
zlato nije postalo važno zato što je svijet postao bogatiji i sigurniji. Postalo je važno upravo zato što je svijet ponovno postao nesiguran.
A kada velike države počnu spremati ono što smatraju posljednjom rezervom za najgore dane, možda vrijedi barem zastati i pitati se – zašto?
Jer 2001. godine Hrvatska je imala zlato i odlučila ga prodati.
Danas ga drugi ponovno kupuju.
Možda je najskuplja stvar u toj priči upravo ono što nitko nema – mogućnost da zaviri u budućnost.
