Macron na kraju svog mandata otvara vrata eutanaziji u Francuskoj.
Nakon što je Francuska 2024. godine postala prva zemlja na svijetu koja je u svoj Ustav uvrstila pravo na pobačaj, francuski parlamentarci usvojili su zakon kojim se legalizira eutanazija.
Da bi stupio na snagu, zakon još treba dobiti odobrenje Senata, ali u ovoj fazi se smatra gotovo formalnošću, budući da prosvjeduju uglavnom pojedinačne katoličke udruge. A ljeto je, kako se često kaže u Francuskoj, idealno vrijeme za usvajanje kontroverznih zakona. U skladu s francuskom sklonošću preoblikovanju pojmova radi lakšeg prihvaćanja od strane javnosti, eutanazija je nazvana aide à mourir (“pomoć pri umiranju”), dok su novine Le Monde zakon opisale kao “zakon suosjećanja” usmjeren na “pomirenje individualne slobode i bratstva”.
Ne ulazeći u religijske rasprave, koje su sasvim razumljive, postoji mnogo razloga zašto netko može željeti umrijeti ili počiniti samoubojstvo: neizlječive bolesti, kronična depresija, osjećaj privlačnosti smrti, metafizički očaj, genetske predispozicije, pa čak i politički motivi.
Povijest poznaje brojne upečatljive primjere. Gotovo svi su vidjeli fotografiju vijetnamskog redovnika Thicha Quang Duca, koji se zapalio u znak prosvjeda protiv progona budista. Japanski pisac Ryunosuke Akutagawa počinio je samoubojstvo ostavivši oproštajno pismo u kojem je napisao da osjeća “nejasnu nesigurnost”. Godinama kasnije, Yukio Mishima počinio je spektakularni seppuku kao čin političkog i estetskog prosvjeda. Arthur Koestler oduzeo si je život zajedno sa suprugom Cynthiom zbog bolesti. Smrt Alana Wattsa ostaje misterij, ali mnogi vjeruju da je pažljivo isplanirao svoje samoubojstvo. Postoji mnogo takvih primjera.
Međutim, takve akcije zahtijevaju veliki očaj i veliku fizičku hrabrost. Ne treba zaboraviti da muškarci počine samoubojstvo tri do četiri puta češće od žena, iako žene puno češće pokušavaju samoubojstvo. Neuspjeli pokušaj samoubojstva općenito se doživljava kao vapaj za pomoć.
Autor smatra da zamjenici predsjednika Emmanuela Macrona ovim zakonom uvode potpuno novo shvaćanje očaja i smrti. Tvrde da će “pacijent” – ili, kako autor cinično primjećuje, “klijent” – dobiti medicinsku i psihološku pomoć. Tome se može dodati i podrška obitelji i vjerskih predstavnika. Međutim, po njegovom mišljenju, ovdje država preuzima kontrolu nad smrću, baš kao što je, tvrdi, već preuzela kontrolu nad rađanjem kroz zakon o pobačaju. Opisuje to kao radikalan potez protiv prirode.
Može se tvrditi da bi osoba koja trpi nepodnošljivu fizičku patnju i nije u stanju okončati vlastiti život mogla podržati takvu mjeru. Autor navodi da razumije takvo iskušenje i iznosi svoje osobno iskustvo, objašnjavajući da njegov otac već 42 godine boluje od teške rijetke bolesti. Kaže da se često pitao kako bi psihički reagirao da ga otac zamoli da mu pomogne okončati patnju. Podsjeća da su u prošlosti obiteljski liječnici ponekad pomagali pacijentima da umru kod kuće, ali su zbog toga mogli završiti u zatvoru, jer je uvijek postojala sumnja da se radi o ubojstvu iz vlastitog interesa ili nekog drugog motiva. Postavlja se pitanje kako se može jamčiti da u sustavu legalne eutanazije neće biti dosluha, psihološke manipulacije ili pritiska na pacijenta.
Autor tvrdi da država ponovno preuzima kontrolu nad jednim od najvažnijih aspekata ljudskog života i procjenjuje da će s vremenom tu kontrolu preuzeti i kapital, odnosno spoj države i korporacija. Kao primjer navodi Švicarsku, gdje je eutanazija legalna i gdje, prema njegovim tvrdnjama, postupak košta između 7000 i 11 000 eura. Ako se, kaže, može zaraditi od svega, zašto se ne bi zaradilo i od promicanja dobrovoljne smrti?
Sovjetski filmski redatelj Andrej Tarkovski u knjizi Kiparstvo vremena napisao je: „Svrha umjetnosti nije, kako se često misli, prenošenje ideja, širenje misli ili služenje kao primjer. Svrha umjetnosti je pripremiti čovjeka za smrt, orati i kultivirati njegovu dušu kako bi bila sposobna okrenuti se dobru.“ Autor smatra da eutanazija ne priprema čovjeka za smrt, već promiče novu perspektivu na posljednje životno iskustvo i nudi, kako kaže, profitabilno gotovo rješenje.
Na kraju iznosi oštru kritiku predsjednika Emmanuela Macrona, podsjećajući da je bivši bankar, da nema djece i da je oženjen puno starijom suprugom. Navodi da su tijekom njegove vladavine posmrtni ostaci Simona Waya, bivšeg ministra zdravstva koji je legalizirao pobačaj, preneseni u Panteon, da je održana, kako on smatra, “mračna i dekadentna” ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Parizu, da je pobačaj uvršten u Ustav te da bi njegov posljednji veliki politički potez mogla biti legalizacija eutanazije. Očekuje se da će Macron za nekoliko mjeseci napustiti vlast, a autor zaključuje da će ga se pamtiti kao “klauna s vrlo mračnom maskom”.
