Nakon odraslih, Nizozemska je sada počela i s eutanazijom djece.
Nizozemska je provela svoju prvu poznatu eutanaziju djeteta u dobi između jedne i 12 godina prema kontroverznim propisima koji liječnicima omogućuju tiho okončanje djetetovog života smrtonosnom injekcijom, dok nizozemski odbori za smrt počinje odlučivati koja djeca mogu živjeti, a koja moraju umrijeti.
I možda najuznemirujuće od svega je to što javnost gotovo ništa ne zna o djetetu čiji je život okončan.
Nizozemske vlasti odbile su otkriti dob, spol, zdravstveno stanje djeteta ili okolnosti smrti. Eutanazija se navodno dogodila u prosincu, ali javno nije otkrivena sve do lipnja.
Tajnost potiče ogorčenje među kritičarima koji tvrde da bi vlada koja je spremna odobriti ubijanje djece trebala barem biti spremna objasniti što se točno dogodilo.
Od zaštite života do upravljanja smrću
Kada su zakoni o eutanaziji prvi put uvedeni, građanima je bilo uvjeravano da će se primjenjivati samo u najiznimnijim okolnostima.
To obećanje je prekršeno.
Nizozemska je 2024. godine proširila svoj okvir za eutanaziju kako bi obuhvatila djecu između jedne i 12 godina za koju se smatra da nepodnošljivo pate i čija se stanja smatraju neizlječivima. Roditelji moraju dati pristanak, a liječnici moraju zaključiti da se smrt očekuje u doglednoj budućnosti.
Kritičari tvrde da ovo predstavlja duboku promjenu u ulozi države.
Umjesto da posvete sva dostupna sredstva očuvanju života, vlade sve više osnažuju birokrate, odbore za reviziju i medicinske vlasti da odlučuju koji se životi isplati nastaviti, a koji ne.
To je opasan presedan.
Klizav teren na koji su kritičari upozoravali
Godinama su protivnici zakonodavstva o potpomognutom umiranju upozoravali da će se, kada društvo prihvati načelo da neke živote država može namjerno prekinuti, kategorije ljudi koji imaju pravo neizbježno proširiti.
Pristalice su te zabrinutosti odbacile kao širenje zastrašivanja.
Pa ipak, prema službenim podacima, eutanazija sada čini otprilike šest posto svih smrtnih slučajeva u Nizozemskoj.
Ono što je započelo kao navodno rijetka opcija za kompetentne odrasle osobe suočene s neposrednom smrću, razvilo se u rutinski dio zdravstvenog sustava.
Sada je stiglo i do djece. Pitanje više nije postoji li skliska staza, već koliko je društvo spremno kliziti.
Odjeci rasprave o “Panelu smrti”
Taj je razvoj događaja ponovno oživio zabrinutost koju su prije godina izrazili kritičari centraliziranih zdravstvenih sustava i tehnokratskog upravljanja.
Mnogi se sjećaju globalističkog milijardera Billa Gatesa koji je pozivao vlade da stvore komisije za smrt i stave odluke o životu i smrti u ruke stručnjaka, revizijskih odbora i medicinskih odbora koje je odobrila vlada.
Danas vladine komisije za smrt više nisu teoretske.
U Nizozemskoj slučajeve eutanazije pregledavaju vladine komisije prije nego što ih procijene tužitelji. Zagovornici to opisuju kao nadzor. U stvarnosti je mnogo mračnije: sustav u kojem službena vijeća utvrđuju ispunjava li okončanje ljudskog života regulatorne standarde.
To predstavlja zastrašujuću transformaciju medicine – od liječenja pacijenta do upravljanja ishodima populacije.
Hoće li Kanada slijediti isti put?
Mnogi promatrači sada gledaju prema Kanadi, gdje je program Medicinske pomoći umirućim (MAiD) od svog uvođenja više puta proširen.
Izvorno predstavljen kao ograničena mjera za terminalno bolesne odrasle osobe, program sada uzrokuje sve veći broj smrtnih slučajeva svake godine. Rasprave se nastavljaju o daljnjim proširenjima, uključujući ispunjavanje uvjeta za one koji pate isključivo od mentalnih bolesti.
Pojavljuje se isti obrazac: svako proširenje predstavlja se kao uska iznimka, samo da bi se kasnije dodale nove kategorije.
Neki aktivisti i kreatori politika već su istaknuli europske modele eutanazije kao primjere za buduće reforme.
To bi trebalo aktivirati alarm za uzbunu.
Civilizacija na raskrižju
Prva eutanazija malog djeteta u Nizozemskoj više je od pravne prekretnice. To je moralna prekretnica. Pristalice to nazivaju suosjećanjem.
U stvarnosti, to je upozorenje.
Društvo je nekada mjerilo svoju humanost po tome koliko je žestoko štitilo svoje najslabije članove. Sada se društvo sve više mjeri po tome koliko učinkovito može glumiti boga i okončati nečiji život.
Rasprava više nije samo o eutanaziji.
Radi se o tome postoje li vlade da brane život – ili polako preuzimaju ovlasti odlučivati kada život više nije vrijedan življenja.
To je moć koju nijedna vlada nikada ne bi smjela imati.
izvor
