Poznati 43-godišnji glumac eutanaziran je nakon komplikacija koje je doživio za vrijeme rutinske operacije.
Kada smrt postane medicinsko rješenje, moramo se zapitati u kojem to smjeru kao društvo idemo
Francuski glumac i redatelj Arnaud Denis imao je samo 43 godine kada je u Belgiji završio svoj život eutanazijom. Nije umro od terminalne bolesti. Nije dočekao duboku starost. Umro je nakon godina zdravstvenih komplikacija, kronične boli i osjećaja da mu medicina više nema što ponuditi.
I upravo zato njegova priča nije samo još jedna vijest o smrti poznate osobe.
Ona je pitanje.
Veliko, neugodno i krajnje ozbiljno pitanje o tome kamo ide naše društvo i što se događa s našim odnosom prema životu, bolesti, patnji i smrti.
Denis je nakon operacije preponske hernije dobio implantat koji je, prema navodima njegova odvjetnika i izvještajima medija, prouzročio ozbiljne zdravstvene komplikacije. Implantat je kasnije uklonjen, ali problemi nisu nestali. Govorio je o nepodnošljivoj boli, gubitku društvenog života i potpunoj nemoći pred vlastitim tijelom.
„Više nemam ništa što čini dostojan život čovjeka“, rekao je početkom ove godine.
Te riječi treba shvatiti ozbiljno.
Jer iza rasprave o eutanaziji ne stoji statistika. Ne stoji zakon. Ne stoji hladna medicinska terminologija.
Stoji čovjek.
Čovjek koji pati.
I upravo zato ova tema nije jednostavna.
Možemo razumjeti čovjeka koji nakon godina nepodnošljive boli više ne vidi izlaz. Možemo razumjeti očaj onoga kojemu liječnici kažu da su mogućnosti liječenja iscrpljene. Možemo razumjeti želju da se posljednji trenuci života ne pretvore u beskrajnu agoniju.
Ali možemo li istodobno zastati i zapitati se jesmo li kao društvo otišli predaleko kada smrt počinjemo prihvaćati kao jedno od medicinskih rješenja za ljudsku patnju?
Jer tu se nalazi granica o kojoj bismo morali puno ozbiljnije razgovarati.
Ne samo o tome ima li čovjek pravo odlučivati o vlastitom životu, nego i o tome što smo mi kao društvo učinili da mu pomognemo prije nego što je smrt postala jedina opcija koju vidi pred sobom.
Jesmo li učinili dovoljno za liječenje kronične boli?
Jesmo li učinili dovoljno za palijativnu skrb?
Jesmo li dovoljno dostupni ljudima koji više ne mogu živjeti kao prije?
Jesmo li im ponudili dovoljno psihološke, medicinske i društvene pomoći?
Ili smo jednostavno prihvatili da, kada više nema jednostavnog medicinskog rješenja, postoji i ono konačno?
To su pitanja na koja nema jednostavnih odgovora.
Eutanazija se u dijelu Europe posljednjih godina više ne doživljava kao nezamisliva iznimka. Postaje dio zakonskog i medicinskog sustava. I upravo zato bi bilo opasno ovu temu svesti na parole — bilo za, bilo protiv.
Jer kada jednom kao društvo prihvatimo mogućnost da liječnik pomogne čovjeku da okonča vlastiti život, više ne razgovaramo samo o smrti.
Razgovaramo o vrijednosti života.
Razgovaramo o tome što znači dostojanstvo.
Razgovaramo o tome gdje završava autonomija pojedinca, a gdje počinje odgovornost društva.
I možda najteže od svega — razgovaramo o tome hoćemo li u budućnosti patnju pokušavati pobijediti tako da čovjeku pomognemo živjeti s njom ili tako da mu pomognemo umrijeti od nje.
To nije mala razlika.
Denisov slučaj dodatno otvara i jedno drugo, jednako važno pitanje. Njegov odvjetnik tvrdi da je riječ o problemu javnog zdravstva i da su brojni pacijenti imali komplikacije povezane s implantatima za herniju. Ako se te tvrdnje potvrde, onda priča nije samo o eutanaziji. Ona je i priča o odgovornosti zdravstvenog sustava, proizvođača medicinskih proizvoda, informiranom pristanku i ljudima koji su možda platili visoku cijenu zbog medicinskih odluka koje su trebale poboljšati njihov život.
I tu dolazimo do apsurda.
Čovjek ode liječniku kako bi riješio zdravstveni problem.
Dobije implantat koji bi mu trebao pomoći.
Godinama kasnije završava u takvom stanju da traži pomoć kako bi umro.
Ako je slučaj doista tekao na način kako ga opisuju Denisov odvjetnik i dostupni izvještaji, onda je to mnogo više od osobne tragedije jednog glumca.
To je upozorenje.
Upozorenje da napredak medicine ne smije značiti samo sposobnost da produžimo ili prekinemo život, nego prije svega sposobnost da čovjeku omogućimo da živi što dostojnije dok je živ.
Jer možda ćemo jednog dana imati sve savršenije metode za kontroliranje trenutka smrti.
Ali pravo pitanje civilizacije nije koliko smo učinkoviti u tome da nekome omogućimo da umre.
Pravo pitanje je koliko smo spremni učiniti da čovjek prije toga ne izgubi razlog zbog kojeg želi živjeti.
Arnaud Denis više nije ovdje.
Njegova odluka bila je njegova, donesena nakon godina boli koju mi ne možemo osjetiti niti do kraja razumjeti.
Ali upravo zato njegova smrt ne bi smjela završiti samo kratkom viješću.
Trebala bi otvoriti raspravu.
Jer društvo koje se smatra naprednim mora znati razgovarati i o najneugodnijim pitanjima.
A jedno od njih glasi:
Jesmo li zaista postali humaniji ako smo ljudima omogućili lakši odlazak iz života — ili smo zaboravili koliko bismo trebali učiniti da im život prije toga ponovno postane vrijedan življenja?
