Evo čije su zapravo ogromne zlatne rezerve u Italiji, piše dr. Ivan Lovrinović.
Jako malo ljudi u Italiji, a posebice u svijetu, zna da je njihova središnja banka u privatnom vlasništvu. Preciznije rečeno, ona je dioničko društvo u kojem su najvažnije talijanske banke poput Unicredita ili Intesa san Paolo, i ostale financijske institucije.
Zakon o talijanskoj središnjoj banci formalno ne dozvoljava nijednoj banci pojedinačno da posjeduje više od 5% dionica, odnosno vlasništva. Na prvu se čini da je to izvrsna prepreka kako bi se onemogućila koncentracija vlasništva i moći u jednoj banci.
Međutim, istina je drugačija. Naime, dvije spomenute najveće banke su značajni vlasnici u drugim bankama koje također imaju dionice talijanske središnje banke. To je taj sustav ukriženog dioničarstva gdje se mora uložiti puno truda da bi se raspetljale i posložile međusobne veze. Može se reći da na taj način pojedine banke imaju puno više od 5% vlasništva.
No, još je zanimljiviji podatak da je važan dioničar talijanskih banaka najveći fond za upravljanje imovinom na svijetu – BlackRock. BlackRock nije samo dioničar talijanske središnje banke. Puno je važnije da ona koristi njegov softver za upravljanje rizicima, deviznim rezervama itd. pa im je omogućen uvid u puno toga.
No, uvijek se fino kaže kako za talijansku, tako i za ostale središnje banke, da su one neovisne u svome radu i što je još luđe i drskije – da su to javne institucije!
Koji je uopće smisao da središnja banka bude u privatnom vlasništvu? To nije tvornica namještaja ili turistička agencija , već institucija koja ima monopol na emisiju gotovog novca ali i rezervi (bezgotovinski novac) kojim središnja banka može spašavati banke u velikim problemima. Znači, ona upravlja financijskim krvotokom svake zemlje. Naprosto je nevjerojatno da u jednoj Italiji u 21. stoljeću imamo slučaj središnje banke u privatnom vlasništvu.
Zašto sam prethodno napravio malo širi uvod? Zato što je talijanska Vlada kroz parlament oko Božića uspjela progurati zakon u kojem se kaže da je talijanski narod vlasnik zlatnih rezervi kojima upravlja njihova središnja banka. I, što je tu toliko bitno? Italija ima treće po veličini rezerve zlata u svijetu – 2.451 tonu i odmah je iza SAD i Njemačke.
U nas o ovom talijanskom problemu nitko nije javno ozbiljno komentirao osim šturih agencijskih vijesti. Zašto? Zato što je u Hrvatskoj nepoželjno pisati o tome da netko ne bi otvorio pitanje i HNB-a. Vratimo se u Italiju. Digla se velika buka povodom prijedloga Vlade, ali se pritisci nisu vodili u medijima i otvoreno, već onako kako samo bankari znaju – tamo gdje treba, daleko od očiju i ušiju ali da zvoni onome kome treba. Europska središnja banka i njena nezamjenjiva guvernerka, po svemu je trebala biti davno u penziji, diskretno je kritizirala premijerku Meloni rekavši da je to miješanje u monetarnu sferu i Eurosustav što je nedopustivo.
Kratko i jasno rečeno; privatni bankari su željeli da se pitanje vlasništva nad zlatnim rezervama ne definira tako jasno i da zbog toga oni budu praktični vlasnici, ili da o tome mogu samostalno odlučivati. No, taj zakon je samo prvi korak u nužnosti da se njihova središnja banka nacionalizira.
Slična je priča u Grčkoj i Belgiji gdje su privatne banke vlasnici 50% središnje banke čije dionice čak kotiraju na burzi. Ludilo! Ima li većeg interesa da nešto bude javno negoli središnja banka. No, netko će pomisliti da razmišljam kao dijete. Nije čak presudno važno je li javno ili privatno vlasništvo već tko upravlja emisijom novca? BlackRock je prisutan , kako sam rekao, i u središnjim bankama koje su u državnom vlasništvu kroz svoj softver ili platforme.
U Hrvatskoj nema dileme tko upravlja zlatom jer ga HNB uopće nema. Ali, pravo je pitanje što je s našim deviznim rezervama nakon uvođenja eura? O tome vlada muk. Nitko ne zna kako njima upravlja HNB i uz koje rezultate. HNB je država u državi i u njega nikada nije smjela ući Državna revizija iako je država 100% vlasnik!
Da završim. Sve ovo pišem zbog toga što se ne može uvoditi digitalni euro u situaciji kada imamo privatne i državne središnje banke unutar Eurosustava. I ne samo to; Ugovor o funkcioniranju Europske unije, članak 128, ne poznaje pojam „digitalni euro“ i sada se vodi o tome spor pred njemačkim saveznim ustavnim sudom u Karlsruheu.
Euro, bio on u obliku gotovog novca, novca na tekućem računu ili digitalni će propasti, kako sam rekao prije uvođenja eura. Ovo napisah da otvorim oči onima koji ne vide dalje od nosa.
