Dug zemalja svijeta trostruko je veći od kompletne svjetske ekonomije-pa kome svi oni duguju toliki novac i što bi se dogodilo kada bi svi prestali živjeti na dug?
Amerika ima 36 bilijuna dolara duga. To je brojka koja je toliko velika da ju je gotovo nemoguće shvatiti, ali to je ipak novac koji se duguje nekome. Ljudi često upiru prstom u Kinu kao u najvećeg vjerovnika. I doista, oni drže oko 750 milijardi dolara tog duga. No u tome je stvar: Kina je također u guši u vlastitim dugovima. Zapravo, radi se o više od 18 bilijuna dolara i taj broj i dalje raste. Pa tko onda drži njihov dug? Velik dio toga nalazi se u kineskim bankama. No te iste banke ujedno posjeduju dug Sjedinjenih Američkih Država. Američke banke pak drže dugove Kine, Europe i gotovo svih ostalih. Ako to zvuči zbunjujuće, to je zato što i jest tako. Što dublje idete, sve to postaje zapletenije. Svaka zemlja posuđuje. Svaka zemlja daje pozajmice. I nekako je svijet sada u dugovima od 300 bilijuna dolara, što je trostruko više od veličine cjelokupne svjetske ekonomije.
No ako je svijet u ovolikom dugu, kome se sve to zapravo duguje? To je doista jednostavno pitanje, ali s iznenađujuće kompliciranim odgovorom. Nije riječ samo o neobičnom računovodstvenom triku, već o nagovještaju da se ispod površine događa nešto mnogo dublje. Odgovor otkriva kako moderni svijet nije izgrađen na stabilnosti. Izgrađen je na kretanju, na beskrajnom ciklusu posuđivanja, davanja zajmova i ponovnog ulaganja. Ovo je priča o tome kako je globalni dug postao motor modernog svijeta i o tome što bi se dogodilo kada bi ljudi doista prestali posuđivati.
Dug se možda ne čini kao suvremeni problem nego tek velika zastrašujuća brojka na vladinoj proračunskoj tablici. No u stvarnosti to je jedna od najstarijih ideja u ljudskoj povijesti. Mnogo prije banaka, prije kovanica ili papirnatog novca, dug je bio jednostavno obećanje. Zamislite da u proljeće posudite susjedu vreću žita. Kad bi došla žetva, vratio bi vam dug, možda s malim dodatkom u znak zahvalnosti. Bez kamatnih stopa, bez kompliciranih ugovora, samo povjerenje. Jer tisućama su godina ljudi razumijevali jednostavan koncept: ponekad vam nešto treba odmah, ali to možete platiti tek kasnije. To je zapravo sve što dug jest u svojoj suštini – posuđivanje od sutra kako biste riješili današnji problem.
Vremenom su jednostavni osobni zajmovi prerasli u nešto mnogo veće. Kraljevi su htjeli dvorce. Carstvima su trebali brodovi i topovi, ali nijedan pojedinačni zajmodavac nije mogao podnijeti taj trošak. U 17. stoljeću Engleska se suočila upravo s tim problemom. Kralj Karlo II. pripremao se za rat s Nizozemcima, ali riznica je bila prazna, a plemići su odbijali dati zajam. Stoga su isprobali nešto novo. Prodali su dijelove duga javnosti. U zamjenu za gotovinu građani su dobili pisano obećanje o otplati s kamatama – odnosno obveznicu. Bilo je jednostavno, ali je promijenilo sve. Države su sada mogle prikupiti goleme svote novca bez podizanja poreza ili pražnjenja svojih riznica. Do 20. stoljeća obveznice su postale globalne. Prvi i Drugi svjetski rat potaknuli su zemlje da se zadužuju u dotad neviđenim razmjerima, ne samo radi borbe, već i radi obnove.
Zatim je 1944. godine Brettonwoodskim sporazumom američki dolar postao središte globalnog financijskog sustava. Valute su bile vezane uz dolar. Dolar je bio vezan uz zlato, ali zlato je bilo ograničeno, a gospodarstva su morala rasti. Kako su Sjedinjene Države pojačavale potrošnju, nije bilo dovoljno zlata da pokrije poplavu dolara u optjecaju. Stoga je 1971. godine predsjednik Nixon prekinuo tu vezu i okončao zlatni standard. Od tog trenutka novac je postao ono što danas nazivamo fiat valutom – nije potkrijepljen zlatom ni bilo čime fizičkim, već isključivo državnim dekretom.
Vlade su ga sada mogle stvarati po volji. I ako to zvuči kao recept za beskrajno zaduživanje, to je i bilo. Od 1980-ih nadalje globalni je dug eksplodirao. Zemlje su otkrile da zaduživanje nije korisno samo u ratno vrijeme, već može potaknuti i gospodarski rast. I tako su se zaduživale – za gradnju škola, popravak cesta, pa čak i za izvlačenje gospodarstva iz recesije. Dug je postao motor napretka i za zemlje prvog i za zemlje trećeg svijeta. S vremenom je prestao biti krajnja nužda i postao norma.
Danas je dug način na koji se stvari grade, na koji se upravlja krizama i na koji se drže obećanja. Rezultat toga je planina globalnog duga koja sada premašuje 300 bilijuna dolara, što je više od trostruke vrijednosti svega što svijet proizvede u jednoj godini. Da bismo to stavili u perspektivu: hrpa novčanica od milijun dolara bila bi visoka 100 metara i otprilike visine zgrade s 30 katova. Jedna milijarda dolara dosegnula bi 100 kilometara, što je dovoljno visoko da dotakne Zemljinu atmosferu. No 300 bilijuna dolara dovoljno je da se ode do Mjeseca i natrag 50 puta. O takvoj količini duga govorimo.
Pa, ako se svaka zemlja zadužuje, od koga zapravo posuđuju? I ako svi duguju novac, tko prima isplate? Kada govorimo o nacionalnom dugu, lako je zamisliti neku veliku, moćnu, sjenovitu figuru koja vuče konce i drži sav novac. No to ne funkcionira tako. Budući da se moderan dug ne kreće u ravnim linijama na kakve smo navikli, on se kreće u krugovima. Kako bismo bolje razumjeli ovaj koncept, zumirajmo Sjedinjene Američke Države, gospodarski najzaduženiju zemlju svijeta. Možda se pitate tko im uopće može posuditi toliki novac. No evo iznenađujućeg dijela: otprilike 70 posto tog duga zapravo se duguje samim Amerikancima. Dakle, SAD posuđuje samome sebi.
Evo kako to funkcionira. Znamo da vlade posuđuju novac izdavanjem obveznica i obećanjem da će ga vratiti s kamatama, na potpuno isti način na koji biste vi posudili novac od banke. Pa tko kupuje ove državne obveznice? Pa, najvjerojatnije vi. Kada položite novac u banku, on ne sjedi samo tamo u trezoru. Banke stavljaju taj novac u pogon pokušavajući ga oploditi kako bi vam mogle vratiti dio kamata, što čine posuđivanjem, ulaganjem i, naravno, kupnjom obveznica. Od sada komercijalne banke u SAD-u drže gotovo 1,8 bilijuna dolara vrijednih američkih državnih obveznica, što je trostruko više od cjelokupnog BDP-a zemalja poput Brazila ili Kanade.
Obveznice su nevjerojatno popularna investicija jer su jedan od najsigurnijih načina za zaradu lihvarskih kamata na slobodnu gotovinu. Za razliku od burze, njihova cijena ne skače gore-dolje svaki dan. Naravno, vladajuća struktura i dalje može mijenjati kamatnu stopu kako bi pomogla upravljati gospodarstvom. Tako su 1980-ih prinosi skočili na preko 15% dok je vlada pokušavala obuzdati visoku inflaciju, a tijekom oporavka od covida 2020. pali su ispod 1% kako bi potaknuli veću potrošnju. No kad god kupite obveznicu, stopa je fiksna sve dok vam se u potpunosti ne isplati. Stoga što god vlada kasnije učini više nije vaš problem. Desetogodišnja američka državna obveznica danas će vam isplatiti stabilnih 4,5% kamate godišnje, što je prilično dobro s obzirom na gotovo nikakav rizik. I to je velik dio razloga zašto su obveznice i dug toliko popularni.
Naravno, nisu samo banke te koje kupuju obveznice. To je svatko tko sjedi na velikoj gomili novca: mirovinski fondovi, osiguravajuća društva, investicijske tvrtke – svi oni rade istu stvar: kupuju obveznice i zarađuju kamate. Američki mirovinski fondovi su 2024. godine uložili četvrtinu svog novca u obveznice, a za osiguravajuća društva taj je broj bio još veći – preko 60% njihove imovine bilo je plasirano u obveznice, koristeći ih kao pouzdan način rasta sredstava uz održavanje niskog rizika.
To stvara svojevrsnu skrivenu mrežu u kojoj štednja građana postaje novac za zajam vladi. Iako se može činiti čudnim da se SAD zadužuje kod samoga sebe, zapravo je riječ o novcu koji teče iz dijelova zemlje u kojima on leži neiskorišten u one dijelove gdje je potreban i gdje se troši. Kada vlada plaća kamate na svoj dug, taj se novac vraća ravno u ruke zajmodavaca, dajući im još više slobodne gotovine. A što oni rade s tim? Kupuju još obveznica i zarađuju još kamata. To postaje svojevrsna samoojačavajuća petlja u kojoj novac neprestano kruži kroz isti sustav prelazeći sa zajmodavca na zajmoprimca, pa natrag zajmodavcu, pa natrag zajmoprimcu, iznova i iznova.
Ista petlja postoji i među državama. Oko 30% američkog duga drži se u inozemstvu jer, baš kao i američke banke ili mirovinski fondovi, strane vlade i banke također ulažu svoju slobodnu gotovinu u američke obveznice. Slijedeći istu logiku, novac utječe kada se zadužujemo, izlazi natrag kada vraćamo i proces se ponavlja. Zapamtite, to ne radi samo SAD. Svaka se zemlja zadužuje i svaka zemlja posuđuje. Japanska štednja postaje zajam za Nizozemce. Nizozemska štednja postaje zajam za Brazilce. A brazilska štednja na kraju se vraća u američke obveznice.
Svjetski dug nije samo gomila neplaćenih računa koji čekaju da eksplodiraju. On je više poput međusobno povezane mreže kružnih sustava u kojima novac teče u petljama od štediša do zajmoprimaca i natrag. Vlade se zadužuju, investitori posuđuju, a isplate kamata održavaju ciklus na životu. I dok dio tog novca prelazi granice, veći dio njega zapravo nikada ne napušta sustav; samo mijenja oblik i ruke te se nastavlja kretati.
Pa, ako se vlada nastavi zaduživati i sve to trošiti, kako će u budućnosti vratiti svoj dug? Pa, stvar je u ovome: oni jednostavno posuđuju novi dug kako bi platili stari. I premda to može zvučati nepromišljeno – što na neki način i jest – to je zapravo temelj na kojem danas funkcionira globalna ekonomija. Zašto se ovaj sustav jednostavno nastavlja vrtjeti? Zašto svijet jednostavno ne prestane posuđivati? Zato što smo došli do točke u kojoj je sve, od našeg gospodarstva do naše politike, izgrađeno oko duga. Neugodna je istina da dug potiče rast. Kada se vlada zadužuje i troši, novac kruži u gospodarstvu. Tvrtke zarađuju više, radnici primaju plaću i stoga više troše. To postaje povratna sprega koja širi gospodarstvo kako bi svima moglo biti bolje.
U Kini 19% cjelokupne državne potrošnje dolazi iz duga, što znači da je svaki peti juan koji potroše zapravo posuđen. U SAD-u je ta brojka još veća – oko jedan od četiri dolara. To je jednaka količina novca koju troše na obrazovanje i socijalnu skrb zajedno. Ako vlada iznenada prestane posuđivati, morala bi manje trošiti i novac bi prestao teći u gospodarstvo. Tvrtke bi manje zarađivale, radnici bi gubili radna mjesta i stoga bi prestali trošiti. Ta ista petlja koja razvija gospodarstvo okrenula bi se na glavu, ostavljajući sve u težem položaju.
Uzmimo za primjer Grčku. Kada je 2008. godine udarila financijska kriza, investitori su se uspaničili i iznenada prestali kupovati grčke obveznice jer su djelovale previše rizično. Grčka je ostala nesposobna za zaduživanje i brzo je ostala bez novca za potrošnju. Jedan od četvorice državnih službenika dobio je otkaz. Plaće su pale za 30%, a tijekom sljedećih nekoliko godina njihov se BDP smanjio za nevjerojatnih 25%. Političari to znaju, kao i narod. Svi žele da vlada nastavi trošiti kako bi gospodarstvo moglo nastaviti rasti. Stoga nitko ne pobjeđuje na izborima obećavajući štednju. Potrošnja se nastavlja, a zaduživanje postaje neizbježno.
No ne radi se samo o rastu. Ponekad se radi o preživljavanju. Kada pogodi ekonomska kriza, poput covida 2020. godine, ljudi prestaju trošiti i gospodarstvo se gasi. Jedini izlaz iz toga jest da vlada uskoči i pokrije onu potrošnju koju ljudi nisu voljni obaviti. U krizi, kada ljudi ne plaćaju poreze, vlada se mora zaduživati. Američka vlada je 2020. godine u jednoj jedinoj godini posudila zapanjujućih 3,8 bilijuna dolara, što je gotovo 20% cijelog njihovog gospodarstva. Isto su učinile Kina, Europa i svaka druga ekonomija. To nije bio izbor, već nužnost.
Sada zapamtite: kada posudite novac, u budućnosti ga morate vratiti. A ako vlada već troši sve što prikupi samo da bi održala gospodarstvo na životu, odakle dolazi novac za otplatu starog duga? Odgovor je jednostavan: da bi vratili ono što su posudili, oni ponovno posuđuju. I taj dug jednostavno nikada ne napušta sustav. Veći troškovi zaduživanja čine svako refinanciranje skupljim, i s vremenom se dug počinje hraniti samim sobom. Stoga su se zemlje našle u dužničkoj klopci u kojoj su prisiljene neprestano se zaduživati kako bi podmirile isplate kamata na prošle zajmove.
Upravo zato, kada ljudi pitaju zašto jednostavno ne možemo prestati posuđivati, istina je da u psotojećem financijskom sustavu jednostavno ne možemo, jer isti oni dugovi koji nas opterećuju zapravo su sami stupovi na kojima je izgrađeno cjelokupno gospodarstvo. To otvara neugodno pitanje: može li ovo doista ovako vječno trajati? Jer bez obzira na to koliko ciklus djeluje glatko, ispod površine se grade rizici – rizici o kojima vlada izbjegava govoriti i s kojima se nitko zapravo ne želi suočiti.
Kako se vlada i dalje zadužuje, dug raste, a s njime rastu i isplate kameta. S vremenom sve veći dio proračuna odlazi na otplatu starih zajmova umjesto na financiranje novih škola, bolnica ili infrastrukture. Imati omjer duga i BDP-a blizu 100% danas se smatra normalnim, dok bi prije nekoliko desetljeća to bilo katastrofalno. To njima ne problem kada je zaduživanje jeftino, a zajmodavci puni povjerenja. No sve se to mijenja s rizikom. Ako investitori prestanu htjeti davati zajmove, trošak zaduživanja naglo odlazi u nebesa.
Jedan od načina na koji se vlade pokušavaju nositi s tim jest tiskanje više novca. To se može činiti kao lako rješenje, ali dolazi s velikom lošom stranom. Kada više novca uđe u sustav, to smanjuje vrijednost svake pojedinačne jedinice, a rezultat je inflacija. Cijene rastu, ušteđevina se topi, a ljudi se počinju osjećati siromašnijima. U ekstremnim slučajevima to može izmaknuti kontroli. U Venezueli je kasnih 2010-ih godina vlada tiskala toliko novca kako bi pokrila svoje dugove da se cijena robe udvostručavala svakih nekoliko tjedana. Vreća kruha koja je nekoć koštala 10 bolivara odjednom je koštala milijune. Valuta je postala gotovo bezvrijedna, a obični su ljudi preko noći vidjeli kako im životna ušteđevina nestaje.
Iako većina zemalja ne seže do takvih ekstrema, čak i umjerena inflacija može prouzročiti velike probleme čineći njihovu valutu manje vrijednom. Rizici su još veći za mnoge zemlje u razvoju jer se one često zadužuju u stranim valutama poput američkih dolara kao obliku sigurnosti. To znači da, ako njihova vlastita valuta oslabi, vraćanje duga odjednom postaje skuplje u lokalnim okvirima. Kako taj teret raste, zajmodavci mogu početi sumnjati u sposobnost zemlje da vrati dug. Ne treba puno da se raspoloženje promijeni. Odjednom investitori zahtijevaju više kamatne stope kako bi nadoknadili rizik. A kada se vlade ne mogu dovoljno zadužiti, kako vraćaju stari dug? Smanjuju li potrošnju, podižu poreze ili tiskaju više novca? Nijedna od ovih opcija nije laka i sve nose teške posljedice. Čak i ako prođu kroz to, nema jamstva da će na kraju uopće zaraditi dovoljno novca.
Ako zemlja ne može pronaći novac, a računi dospiju na naplatu odjednom, ostaje bez opcija. Tada dolazi do bankrota. Bankrot je trenutak kada zemlja jednostavno kaže: „Ne možemo platiti.“ To je državni ekvivalent propuštanja plaćanja hipoteke, s tom razlikom što u opasnosti nije samo vaša kuća, već cjelokupno gospodarstvo. Najgorije od svega jest to što se vlada ne može jednostavno izvući novim zaduživanjem jer nitko ne želi posuđivati dužniku.
No kada sustav postane krhak i ovisan o dugu, ljudi počinju tražiti nešto stvarno. I to je upravo ono što vidimo sada. Rekordne svote prelijevaju se u zlato 2026. godine, i to s dobrim razlogom. Zlato je samo ove godine poraslo za gotovo 28%, dok je dolar pao za gotovo 9% i trguje se na trogodišnjem minimumu. Srebro je upravo doseglo tridesetogodišnji maksimum, a rudarske dionice, indeks GDXJ, u porastu su za gotovo 45%, što je zapanjujući pomak. Čak i najveće svjetske banke daju smjele prognoze: JP Morgan vidi zlato na razini od 4000 dolara do kraja 2026. godine, a to podržavaju i Goldman Sachs te Bank of America.
Gold Mining Incorporated, s burzovnim simbolom GLDG, koji se trguje na Njujorškoj burzi, nalazi se na otprilike istoj cijeni kao i u lipnju 2018. godine, kada je cijena zlata bila manja od polovice današnje. GLDG se trguje na petogodišnjem minimumu, dok zlato doseže nove rekorde. Gold Mining posjeduje jedan od najvećih mineralnih portfelja u fazi resursa zlata i bakra u Americi – govorimo o desetak projekata u pet zemalja smještenih u vrhunskim rudarskim jurisdikcijama u Kanadi, SAD-u, Brazilu, Kolumbiji i Peruu, s procijenjenih 12,4 milijuna unci ekvivalenta zlata u izmjerenoj i naznačenoj kategoriji te dodatnih 9,1 milijun unci ekvivalenta zlata u pretpostavljenoj kategoriji.
Gold Mining Incorporated ne posjeduje samo mineralna svojstva u fazi resursa, već ima i portfelj javno izlistanih dionica i gotovine. Same njihove dionice vrijede više od 150 milijrada… pardon, 150 milijuna dolara na temelju zaključnih tržišnih cijena tih vrijednosnih papira na dan 5. lipnja 2025., čime premašuju trenutnu tržišnu kapitalizaciju cijele tvrtke. Uz to, drže 6,8 milijuna dolara u gotovini prema posljednjem izvješću za tromjesečje objavljenom 28. veljače 2025. Neka vam to na trenutak sjedne: njihov portfelj dionica, bez spominjanja gotovine i ekvivalenata u projektima zlata, vrijedi više od cijele tržišne kapitalizacije.
Dakle, sustav samo naoko izgleda kompliciran, ali je zapravo vrlo jednostavan i sada ću vam odgovoriti što bi se dogodilo kada bi svi primjerice u Hrvatskoj vratili svoje dugove, tu ne mislim samo na građane, već i na tvrtke i na razne druge poslovne subjekte. Dogodilo bi se to da u sustavu više ne bi bilo novca, a to je zato jer ne bi bilo niti duga, jer sam sustav počiva na dugu i treba ga promijeniti iz korijena dok ne bude prekasno.
