EU ponovno pokušava ublažiti dužničku krizu u koju je upala.
Nakon ublažavanja pravila o dugu za vojnu potrošnju nakon rata u Ukrajini, to će se sada primjenjivati i na energetski sektor. Međutim, umjesto pružanja pomoći, više novca će se ulagati u “energetsku tranziciju” na ekosocijalistički način.
Maastrichtski kriteriji, usvojeni prilikom uvođenja eura, uvijek su bili zamišljeni više kao okvirne smjernice nego kao kruti ciljevi. To je bilo očito ne samo tijekom uvođenja zajedničke valute, već i tijekom dužničke, eurozone, ekonomske i financijske krize 2008./2009.
A budući da se čini da kontinent nikada ne izbjegava krize (npr. migracijska kriza 2015., zatim pandemija COVID-19 2020./2021., zatim Ukrajina, a sada Iran), uvijek postoje mogućnosti za zaobilaženje tih kriterija.
The European Commission will give EU countries suffering from the ongoing energy crisis more fiscal breathing space by exempting some green investments from its rules for public spending, three EU diplomats with knowledge of plans told POLITICO.https://t.co/Oz2H2qzCxf
— POLITICOEurope (@POLITICOEurope) June 3, 2026
Nakon mogućnosti dodatnog zaduživanja od 1,5 posto za vojne troškove (čime bi se prešao prag od 3 posto), Bruxelles sada razmatra dopuštanje 0,3 posto svog proračuna za rješavanje energetske krize. Prema izvješćima u tisku, Bruxelles (nakon pritiska iz Rima) razmatra dopuštanje ovoga za ulaganja, a ne za subvencije. S obzirom na to da eurokrati, predvođeni Ursulom von der Leyen, guraju naprijed sa “Zelenim europskim planom”, smjer u kojem to ide je jasan: veća potrošnja na “energetsku tranziciju”.
To znači da bi državama članicama EU trebalo dopustiti preuzimanje većeg duga – ali ne za privremeno olakšanje građana (jer netko ponovno mora platiti dug), već za ulaganja u mjere opsjednute klimom poput skladištenja energije u baterijama, projekata vodika i svega ostalog što spada pod okrilje „obnovljivih izvora energije“. Iako to neće promijeniti visoke cijene energije, značit će više novca za one koji profitiraju od energetske tranzicije.
Talijanska vlada stoga traži od Bruxellesa malo više manevarskog prostora kako bi ublažila troškove za građane i industriju – a aparatčici u Bruxellesu smišljaju opcije koje omogućuju veći dug, ali ne nude olakšanje troškova energije. To je kao da utopljeniku na moru bacite IKEA-in komplet za čamac za spašavanje; možda će plutati, ali ga neće nikamo odvesti. To jest, pod pretpostavkom da su uopće sposobni osposobiti čamac.
Angesichts der Energiekrise will die EU Mitgliedsstaaten erlauben, für die Energiewende mehr Schulden zu machen. Bisher gilt diese Ausnahme nur für die Verteidigung. https://t.co/3OQf6PezQK
— DIE ZEIT (@zeitonline) June 3, 2026
Umjesto da prevladaju vlastite predrasude i, na primjer, jednom započnu konstruktivne razgovore s Moskvom, a možda čak i riješe postojeća uska grla u opskrbi, Bruxelles se radije drži apstraktnih, nerealnih direktiva. Diljem svijeta sve više zemalja odlučuje se za pragmatizam umjesto moralizma kada je u pitanju vlastita energetska sigurnost. Osim u Europi, gdje interesi vlastitih građana i gospodarstva ne igraju osobito značajnu ulogu. Možda je, s obzirom na ovu ekosocijalističku politiku EU, vrijeme da se zastava EU promijeni iz plave u zelenu, a zvijezde iz žute u crvenu.
