Financijski stručnjak Martin Armstrong poručuje da, “EU ovo neće preživjeti”.
Američki povjesničar i financijski stručnjak Martin Armstrong daje sumornu sliku budućnosti Europe. U opširnom intervjuu s novinarom Ricom Brouwerom s neovisne nizozemske platforme Potkaars Armstrong govori o mogućem raspadu Europske unije, digitalnom euru, sve većoj upotrebi dolara kao političkog oružja, prijetećoj krizi državnog duga te ratovima u Ukrajini i Iranu.
Njegova središnja prognoza nedvosmislena je: „EU ovo neće preživjeti.“
Armstrong, poznat po svom računalnom sustavu „Socrates“ i dokumentarnom filmu The Forecaster, ne smatra da su aktualna zbivanja međusobno nepovezane krize. Za njega su ona izraz većeg političkog i gospodarskog ciklusa koji postojeći zapadni sustav sve više dovodi pod pritisak.
„Socrates“ predviđa kraj EU-a najkasnije do 2032.
Prema njegovim navodima, Armstrongov računalni sustav „Socrates“ ukazuje na raspad Europske unije najkasnije 2032. godine – a moguće već 2029.
Armstrong takav raspad ne očekuje kao spor i uređen proces. Promatrajući povijest, politički sustavi rijetko dožive blago prizemljenje. Njihov razvoj prije nalikuje vodopadu: tijekom duljeg razdoblja pritisak se naizgled polako nakuplja, sve dok iznenada ne dođe do sloma.
Armstrong jedan od ključnih problema vidi u samoj političkoj konstrukciji EU-a. Prema njegovu mišljenju, EU nikada nije imao stvarni demokratski legitimitet te je strukturno ustrojen tako da u najvećoj mogućoj mjeri može prevladati otpor pojedinih država ili stanovništva.
Kao primjer Armstrong navodi Ursulu von der Leyen i odnos prema mađarskom premijeru Viktoru Orbánu. Nakon što je njegov otpor neutraliziran, von der Leyen je, u bitnome, dala do znanja da ubuduće nijedna pojedinačna država više ne smije zaustaviti EU. Za Armstronga to nije znak demokratske snage, nego sve veće koncentracije političke moći u Bruxellesu.
Digitalni euro kao instrument kontrole
Armstrong posebno kritički ocjenjuje uvođenje digitalnog eura. Prema njegovu mišljenju, iza tog projekta prvenstveno ne stoje ni tehnološki napredak ni financijska uključenost. On u njemu prije svega vidi tehničku osnovu za opsežnije kontrole kapitala.
Armstrong tvrdi da je Bruxelles u međuvremenu donio pravila koja znatno ograničavaju, odnosno koja bi ubuduće mogla znatno ograničiti, financijski prostor za djelovanje europskih građana izvan EU-a. Pritom povlači drastičnu povijesnu paralelu s Njemačkom 1930-ih godina.
Prema Armstrongovu prikazu, Adolf Hitler je 1933. pooštrio njemačke kontrole deviznog poslovanja i krenuo protiv Nijemaca koji su imali imovinu, odnosno bankovne račune u Švicarskoj. U tom kontekstu Armstrong također ukazuje na nastanak i značaj švicarskih numeriranih računa, koji su trebali zaštititi imovinu od državnog pristupa.
Armstrong danas vidi nastanak slične temeljne dinamike – iako, kako izričito napominje, bez tadašnjih ekstremnih kazni.
Prema njegovoj procjeni, digitalni euro mogao bi se u konačnici koristiti za ciljanu kontrolu ili blokiranje novčanih tokova. Time bi građani pri raspolaganju vlastitim novcem mogli sve više ovisiti o pravilima i odobrenjima državnih, odnosno nadnacionalnih institucija.
Bessent i dolar kao financijsko oružje
Armstrong opasnom smatra i američku financijsku politiku. Američki ministar financija Scott Bessent, smatra Armstrong, riskantno se poigrava međunarodnim položajem dolara.
Washington sve više koristi svoju financijsku moć kao geopolitičko sredstvo pritiska – putem sankcija, isključivanja iz sustava SWIFT i prijetnji državama i poduzećima koja i dalje posluju sa zemljama poput Irana.
No upravo bi ta strategija, prema Armstrongovoj procjeni, mogla postići suprotno od onoga što Washington namjerava.
Što se više država bude prijetilo isključivanjem iz zapadnog financijskog sustava, to će za njih biti veći poticaj da izgrade alternativne strukture ili se priključe postojećim alternativama. Armstrong pritom posebno ukazuje na kineski platni sustav CIPS.
Rusko isključenje, odnosno opsežno odvajanje od zapadnog financijskog sustava, Kina je vrlo pomno promatrala. Peking je iz toga izvukao zaključke i nastavio razvijati vlastitu financijsku infrastrukturu.
Armstrong problem svodi na jednostavnu formulu: Što više zemalja Washingtonu prijeti, to više zemalja ima razlog priključiti se alternativnom sustavu.
Na kraju bi se tako upravo Amerika mogla izolirati.
Armstrong posebno kritički napominje da je Bessent svoju karijeru, između ostalog, započeo u fondu Georgea Sorosa te bi stoga zapravo morao vrlo dobro razumjeti funkcioniranje međunarodnih tokova kapitala.
Japan bi mogao postati okidač globalne krize državnog duga
Još jednu veliku opasnost Armstrong vidi na međunarodnim tržištima obveznica.
Japan je, mjereno prema gospodarskoj snazi, među najzaduženijim državama svijeta. Ako bi Tokio zapao u ozbiljne poteškoće s podmirivanjem svojih državnih obveznica, posljedice bi se mogle proširiti daleko izvan Japana.
Armstrong očekuje klasičan efekt zaraze: čim neka važna država zapadne u probleme, investitori se odmah počinju pitati koja bi zemlja mogla biti sljedeća na udaru.
U tom kontekstu podsjeća na europsku dužničku krizu nakon Grčke, kao i na sjećanja Herberta Hoovera na državne bankrote u Europi 1931. godine. Tada se kapital, prema Armstrongu, kretao međunarodnim financijskim tržištima poput topa izvan kontrole – brže nego što su vlade i politički odbori mogli reagirati.
Slična bi se situacija, prema njegovu mišljenju, mogla ponovno razviti.
Istodobno Armstrong ističe da američko Ministarstvo financija na tržištu otkupljuje vlastite državne obveznice. Ta ga politika podsjeća na razdoblje Drugog svjetskog rata, kada je američka središnja banka pod snažnim političkim pritiskom održavala niskim troškove financiranja Washingtona.
Armstrong u tome ne vidi održivu monetarnu politiku, nego samo odgađanje neizbježnog.
„Iran igra šah, Zapad igra damu“
Armstrong se vrlo jasno izjašnjava i o Iranu. Teheranu pripisuje stratešku dalekovidnost koja je, prema njegovu mišljenju, na Zapadu uvelike podcijenjena.
Armstrong podsjeća da Benjamin Netanyahu već desetljećima upozorava da je Iran pred stjecanjem atomske bombe. Ta se upozorenja dosad nisu ostvarila u najavljenom obliku.
Istodobno je Teheran, prema Armstrongovu prikazu, svoje državne i administrativne strukture svjesno rasporedio na više razina. Zahvaljujući tome sustav može nastaviti funkcionirati čak i ako se ciljano uklone vodeće osobe.
Odlučujuća strateška prednost Irana, prema Armstrongu, jest u tome što Teheranu nije potrebna klasična vojna pobjeda.
Za Iran već samo preživljavanje može predstavljati pobjedu.
Armstrong pritom posebnu važnost pridaje Hormuškom tjesnacu. Prema njegovoj analizi, ometanje naftnog prometa ne bi prvenstveno pogodilo Sjedinjene Države, nego posebno zemlje Perzijskog zaljeva.
Mnoge od tih država nakon razdoblja pandemije koronavirusa nagomilale su znatne dugove i ovise o kontinuiranim prihodima od izvoza energije. Ako izvoz nafte prestane, nema prihoda. Ako nema prihoda, podmirivanje dugova postaje teže. Iz toga bi ponovno mogla proizaći bankarska i financijska kriza.
Armstrong svoju procjenu formulira vrlo izravno:
„Tri su koraka ispred nas.“
Zelenski, neokonzervativci i osobni sukobi
I u pogledu rata u Ukrajini Armstrong vidi uzroke koji nadilaze javno predstavljena geopolitička objašnjenja.
Prema njegovu prikazu, izradio je mirovni plan za Ukrajinu po nalogu, odnosno na zahtjev američkih institucija. Putem svojih kontakata plan je naposljetku stigao na stol ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ubrzo nakon toga Armstrong je primio pismo zahvale od Donalda Trumpa.
Unatoč tome, rat se nastavlja.
Armstrong to dijelom pripisuje utjecaju američkih i europskih političara čija je osobna ili obiteljska povijest usko povezana s Rusijom, odnosno Sovjetskim Savezom. Među ostalima navodi Antonyja Blinkena, Victoriju Nuland, Merricka Garlanda, Madeleine Albright i Kaju Kallas.
Prema njegovu mišljenju, postoji opasnost da osobne i obiteljske traume utječu na političke odluke te tako zamijene trezvene državne interese.
Armstrongove optužbe posebno su teške kada je riječ o ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom. Armstrong njegove postupke tumači kao pokušaj da ciljanim provokacijama utječe i na politički razvoj unutar Rusije.
Prema njegovoj tezi, daljnja eskalacija mogla bi ojačati nacionalističke i vojne tvrdolinijaše u Rusiji. Ako bi te snage na izborima, odnosno unutar Dume, stekle znatan utjecaj, sukob sa Zapadom mogao bi se dodatno zaoštriti – sve do izravnog sukoba između Rusije i NATO-a.
Za Armstronga takva strategija više ne bi bila obrambena politika, nego izravna opasnost za svjetski mir.
Armstrong: Ciklus se gotovo više ne može zaustaviti
Ključno je stoga pitanje: može li se taj razvoj uopće još zaustaviti?
Armstrong je pesimističan.
Ne vjeruje da se sadašnji politički i gospodarski ciklus u osnovi još može zaustaviti. Međutim, razmjeri nadolazećih poremećaja možda bi se mogli smanjiti ako bi dovoljno ljudi razumjelo koji se procesi trenutačno odvijaju.
Njegova osnovna politička teza pritom je razmjerno jednostavna: slobodna trgovina stvara međusobnu ovisnost, a time i mir – sankcije uništavaju te veze i povećavaju vjerojatnost sukoba.
I na institucionalnoj razini Armstrong vidi temeljne probleme. Izravna demokracija, prema njegovu mišljenju, pruža bolju zaštitu od koncentracije moći nego predstavnički sustavi, u kojima su političari izloženi sve većem utjecaju lobista i financijski moćnih interesnih skupina.
Armstrong svoju prognozu mogućeg raspada Europske unije stoga ne smatra tek političkim mišljenjem. Poziva se na svoj računalni sustav „Socrates“, koji analizira povijesne tokove kapitala, gospodarska kretanja i političke cikluse.
Hoće li se ta prognoza doista ostvariti, tek će se pokazati.
Armstrong, međutim, ne ostavlja nikakvu dvojbu o tome kamo, prema njegovim modelima, razvoj vodi: EU bi se najkasnije početkom 2030-ih mogao suočiti s egzistencijalnom krizom – a moguće je da će se raspasti već 2029. godine.
