Opća bolnica Pula ne dozvoljava građanima da plate parking gotovinom: Ukida li to država sve više naše pravo da plaćamo gotovinskim novcem?
Kad čovjek mora birati između odlaska liječniku i načina na koji će platiti parkiranje, onda više ne govorimo samo o tehnologiji. Govorimo o dostojanstvu, dostupnosti javnih usluga i pravu na izbor.
Postoji nešto duboko pogrešno u društvu u kojem čovjek može doći pred bolnicu, zabrinut za svoje zdravlje ili zdravlje člana obitelji, a onda se suočiti s pitanjem koje uopće ne bi smjelo biti prepreka: imate li karticu kojom možete platiti parkiranje?
Što ako je nemate? Što ako vam je kartica izgubljena, oštećena ili blokirana? Što ako vam je račun blokiran zbog ovrhe? Što ako ste starija osoba koja se ne služi digitalnim plaćanjem? Ili jednostavno ne želite da svaka vaša transakcija prolazi kroz bankarski sustav?
Što onda? Okrenuti se i otići kući?
Upravo zato pitanje naplate parkiranja kod Opće bolnice Pula zaslužuje ozbiljnu javnu raspravu. Ako na parkiralištu doista ne postoji mogućnost plaćanja gotovinom, onda uprava mora jasno objasniti zašto je takav sustav uveden, kome služi i što je osigurano građanima koji ne mogu ili ne žele plaćati karticom.
Jer bolnica nije trgovački centar u koji odlazimo iz hira. Bolnica je mjesto u koje ljudi dolaze zato što moraju. Ondje dolaze bolesni, stariji, roditelji s djecom, ljudi u strahu, ljudi koji čekaju nalaze i ljudi koji možda upravo proživljavaju najteže trenutke svojega života.
Zar je doista previše očekivati da javna zdravstvena ustanova i njezina parkirališna infrastruktura budu dostupne svima, a ne samo onima koji se uklapaju u preferirani model plaćanja?
Gotovina nije relikt prošlosti. ona je sloboda izbora
Već godinama slušamo kako je digitalizacija napredak. Kako su kartice praktičnije, aplikacije brže, a bezgotovinsko društvo modernije. I doista, elektroničko plaćanje ima svoje prednosti. Nitko razuman ne mora biti protiv tehnologije da bi postavio pitanje njezinih granica.
Problem nastaje onda kada se pogodnost pretvori u obvezu.
Kada nam se poručuje da možemo platiti, ali samo na način koji je netko drugi odabrao za nas.
Kada gotovina, koju velik broj građana i dalje koristi, postaje nepoželjna ili nepraktična, a zatim se postupno potiskuje iz svakodnevnog života.
I kada se sve to predstavlja kao nešto sasvim normalno, neizbježno i bez alternative.
Od kada je tehnološki napredak opravdanje za isključivanje ljudi koji se ne mogu ili ne žele koristiti određenim načinom plaćanja?
Gotovina omogućuje neposredno plaćanje bez potrebe za bankovnom karticom, pametnim telefonom, internetskom vezom ili odobrenjem financijskog posrednika. Ona ljudima daje određenu razinu samostalnosti i privatnosti.
Za nekoga je to stvar navike. Za nekoga pitanje osobne slobode. Za nekoga, nažalost, jedini način plaćanja koji mu je trenutačno dostupan.
Zato gotovina nije samo komad papira ili nekoliko kovanica. Ona je i pitanje pristupačnosti, osobito kada je riječ o osnovnim javnim uslugama.
A što ako vam je račun blokiran?
Postavimo pitanje koje se u raspravama o digitalnom plaćanju često prešućuje.
Što ako građanin ima novca u gotovini, ali ne može raspolagati svojim bankovnim računom? Što ako je račun blokiran zbog ovrhe? Što ako je osoba izgubila karticu ili joj je banka privremeno onemogućila korištenje kartice?
To ne znači automatski da je osoba bez novca. Ne znači da je izgubila pravo na zdravstvenu zaštitu. I ne znači da je prestala biti građanin koji ima pravo pristupiti javnoj ustanovi.
Naravno, treba razlikovati pravo na zdravstvenu zaštitu od prava na besplatno parkiranje. Nitko ne tvrdi da svaki građanin ima pravo parkirati bez plaćanja. Ali sasvim je legitimno pitati zašto se građaninu koji želi platiti uslugu ne omogućuje i gotovinsko plaćanje.
Ako je kartica jedina mogućnost, onda je potrebno postaviti jednostavno pitanje: što je s ljudima koji karticu nemaju ili je u tom trenutku ne mogu koristiti?
To nije pitanje komfora. To je pitanje razumnog pristupa javnim uslugama.
A kada govorimo o bolnici, taj pristup mora biti posebno osjetljiv na potrebe ljudi koji se već nalaze u teškim životnim okolnostima.
„Nema problema, platite karticom!” — a tko je odlučio da svi to moramo moći?
Najopasnija promjena u društvu nije uvijek ona koja dolazi uz veliku najavu i dramatične zakone.
Ponekad dolazi kroz niz malih, naizgled beznačajnih odluka.
Ovdje više nema blagajne. Ondje se više ne prima gotovina. Negdje drugdje morate instalirati aplikaciju. Za neku uslugu trebate korisnički račun. Za drugu morate povezati karticu. A za treću morate prihvatiti uvjete korištenja digitalnog sustava.
Svaka pojedina promjena može se opravdavati učinkovitošću, smanjenjem troškova ili modernizacijom.
Ali što se događa kada se sve te promjene zbroje?
Dobivamo društvo u kojem sudjelovanje u svakodnevnom životu sve više ovisi o pristupu digitalnoj infrastrukturi, bankarskim uslugama i platformama koje građani ne kontroliraju.
To bi trebalo zabrinjavati svakoga, bez obzira na političku orijentaciju.
Jer danas je riječ o parkiranju. Sutra može biti riječ o nekoj drugoj javnoj usluzi.
Ako svaki put kada se ukine mogućnost gotovinskog plaćanja samo slegnemo ramenima, u kojem ćemo trenutku shvatiti da više nemamo stvaran izbor?
Žele li nas tako pripremiti za potpuno ukidanje gotovine?
To je pitanje koje se ne smije zabranjivati, ismijavati ni unaprijed proglašavati paranojom. Građani imaju pravo pitati u kojem se smjeru razvija monetarni sustav i kakve će posljedice digitalizacija imati za njihovu privatnost i slobodu.
Ali pritom moramo razlikovati ono što se može dokazati od onoga čega se opravdano možemo bojati.
Činjenica da pojedina parkirališta ili poslovni sustavi ne prihvaćaju gotovinu sama po sebi nije dokaz da postoji plan za potpuno ukidanje gotovine. Za takvu tvrdnju bili bi potrebni konkretni dokazi.
Ipak, postoji stvaran razlog za raspravu: što više usluga ovisi isključivo o elektroničkom plaćanju, to je važnije pitanje tko kontrolira pristup tim uslugama i kakvu zaštitu imaju građani.
Jer novac nije samo sredstvo kupnje. Način na koji plaćamo utječe i na našu privatnost.
Gotovinsko plaćanje u pravilu ostavlja manje osobnih podataka kod financijskih posrednika nego kartično plaćanje. Elektroničke transakcije mogu stvarati zapise o tome gdje smo kupovali, kada smo nešto platili i koliko smo potrošili.
Ti podaci mogu se obrađivati u različite legitimne svrhe, ali mogu otvoriti i ozbiljna pitanja o privatnosti, profiliranju i pristupu osobnim financijskim informacijama.
Zato nije dovoljno građanima reći: „Ako nemate što skrivati, nemate se čega bojati.”
Privatnost nije privilegija kriminalaca. Privatnost je sastavni dio osobne slobode.
Čovjek ne mora biti sumnjiv da bi želio zadržati kontrolu nad svojim financijskim životom.
A što je s kineskim sustavom društvenog bodovanja?
Kada se govori o digitalnom novcu i potpunoj kontroli transakcija, često se spominje Kina i njezini sustavi nadzora.
Treba biti precizan: kineski sustav društvenog kreditiranja nije jedan jedinstveni nacionalni sustav koji svakom građaninu dodjeljuje univerzalnu ocjenu za svaku životnu odluku. Riječ je o skupu različitih sustava, registara, regulatornih mehanizama i lokalnih programa. Ipak, u Kini postoje dokumentirana ograničenja za određene osobe koje se nalaze na popisima nepouzdanih dužnika, uključujući ograničenja nekih oblika putovanja.
To je dovoljno ozbiljno da zaslužuje pozornost.
Jer kada se financijski podaci, digitalni identitet, automatizirano odlučivanje i državne ovlasti povežu bez čvrstih zaštitnih mehanizama, otvara se prostor za zlouporabe.
Zamislimo društvo u kojem netko može biti isključen iz neke usluge zato što je njegov račun označen kao rizičan. Ili društvo u kojem građanin ne može normalno sudjelovati u svakodnevnom životu jer je izgubio pristup digitalnom identitetu ili bankarskoj infrastrukturi.
Ne tvrdim da se to priprema u Hrvatskoj. Za takvu tvrdnju nema dovoljno dokaza samo na temelju bezgotovinskog parkirališta.
Ali tvrdim nešto drugo: ne smijemo čekati da problem postane ozbiljan kako bismo počeli štititi svoja prava.
Sloboda se ne čuva samo reagiranjem na već uvedene zabrane. Čuva se i postavljanjem pitanja prije nego što iznimka postane pravilo.
Gotovina je i pitanje otpornosti društva
Postoji još jedan argument o kojem se premalo govori.
Što se događa kada nestane električne energije? Kada padne komunikacijska mreža? Kada bankarski sustav ima tehničke poteškoće? Kada platni terminali prestanu raditi?
Digitalni sustavi mogu biti iznimno korisni, ali nisu nepogrešivi. Svako društvo koje se gotovo potpuno oslanja na jednu vrstu infrastrukture postaje ranjivije kada ta infrastruktura zakaže.
Gotovina nije rješenje za svaki problem, ali je važan oblik plaćanja koji može pružiti dodatnu otpornost u određenim izvanrednim situacijama.
Zato očuvanje mogućnosti gotovinskog plaćanja nije nužno korak unatrag. Može biti razuman način da se građanima osigura alternativa.
Modernizacija ne bi trebala značiti uklanjanje svih starih mogućnosti, nego stvaranje novih bez nepotrebnog ukidanja postojećih.
Što bi trebala učiniti opća bolnica Pula?
Umjesto da se građane ostavi da nagađaju, očekujem jasne i javno dostupne odgovore na nekoliko jednostavnih pitanja:
- Zašto na parkiralištu nije omogućeno gotovinsko plaćanje, ako je to doista slučaj?
- Postoji li alternativni način plaćanja za građane koji nemaju bankovnu karticu ili je ne mogu koristiti?
- Kako se postupa s pacijentima i njihovim pratiteljima koji zbog opravdanih okolnosti ne mogu izvršiti bezgotovinsko plaćanje?
- Tko je donio odluku o takvom modelu naplate i na temelju kojih kriterija?
- Hoće li se razmotriti uvođenje gotovinske opcije ili drugog lako dostupnog rješenja?
To nisu neprijateljska pitanja. To su pitanja odgovornosti prema građanima.
Ako je bezgotovinski sustav uveden radi smanjenja troškova, neka se objasne troškovi i koristi. Ako je uveden radi sigurnosti ili učinkovitosti, neka se objasni zašto se ti ciljevi ne mogu ostvariti uz zadržavanje barem jedne gotovinske alternative.
A ako postoji konkretna pravna prepreka za prihvaćanje gotovine, neka se navede odgovarajuća pravna osnova.
Građani ne bi trebali biti prisiljeni nagađati o razlozima odluka koje izravno utječu na njihov svakodnevni život.
Gotovina je zakonito platno sredstvo — ali što to pravno znači?
U Hrvatskoj je euro službena valuta, a eurobanknote i eurokovanice zakonsko su sredstvo plaćanja. Međutim, iz toga ne proizlazi automatski da svaki pružatelj svake usluge u svim okolnostima mora prihvatiti gotovinu. Za konkretan slučaj važni su pravni status naplate, uvjeti usluge i mjerodavni propisi.
To je razlog više da se od nadležnih zatraži precizno pravno objašnjenje, umjesto da se unaprijed zaključuje kako je svaki bezgotovinski sustav nezakonit.
No postoji i šire pitanje koje nadilazi samu zakonitost: je li takav sustav pravedan, pristupačan i primjeren mjestu na kojem se ljudi nalaze zbog zdravstvenih potreba?
Nešto može biti tehnički izvedivo, a da istodobno bude društveno nepravedno.
Zakonitost je nužan minimum. Ona ne bi smjela biti izgovor da se prestane razmišljati o ljudima.
Ne tražimo povratak u prošlost. tražimo pravo na izbor
Nitko ne mora odbaciti digitalizaciju da bi branio gotovinu.
Nitko ne mora biti protiv bankovnih kartica da bi smatrao kako bi gotovina trebala ostati dostupna.
I nitko ne mora vjerovati u teorije zavjere da bi postavio pitanje kamo nas vodi društvo u kojem sve veći broj svakodnevnih aktivnosti ovisi o elektroničkim sustavima.
Ovo nije rat protiv tehnologije. Ovo je zahtjev da tehnologija služi ljudima, a ne da se ljudi bezuvjetno prilagođavaju tehnologiji.
Ako želimo moderno društvo, onda ono mora biti moderno i u zaštiti prava građana. Mora uzeti u obzir starije osobe, osobe s invaliditetom, siromašne građane, ljude bez pristupa bankarskim uslugama i sve one koji iz opravdanih razloga ne mogu koristiti digitalno plaćanje.
Posebno kada je riječ o javnim uslugama.
Jer prava vrijednost nekog sustava ne vidi se po tome koliko je jednostavan za čovjeka koji ima najnoviji mobitel, aktivan bankovni račun i nekoliko dostupnih kartica.
Vrijednost sustava vidi se po tome ostavlja li ikoga iza sebe.
Ako građanin dođe u bolnicu, treba mu omogućiti da obavi ono zbog čega je došao, a način plaćanja parkiranja ne bi smio postati nepotrebna prepreka.
Zato je slučaj parkirališta Opće bolnice Pula, ako je gotovina ondje doista potpuno isključena, više od pitanja jednog parkirališta. To je povod da se zapitamo kakvo društvo gradimo i koliko smo spremni prepustiti odluka o vlastitom svakodnevnom životu sustavima koji nam nude samo jedan prihvatljiv način postupanja.
Danas je to kartica za parkiranje. Sutra će možda biti nešto drugo.
Ne moramo unaprijed vjerovati da iza svega postoji skriveni plan. Dovoljno je da budemo svjesni kako se prava i slobode mogu sužavati i bez velike najave — kroz niz odluka koje pojedinačno izgledaju bezazleno, a zajedno mijenjaju način na koji živimo.
I zato je vrijeme da jasno kažemo:
Ne želimo društvo u kojem je gotovina zabranjena prešutno, korak po korak, tako da jednog dana shvatimo da više nemamo alternativu.
Ne želimo da pristup javnim uslugama ovisi o tome imamo li karticu, pametni telefon ili račun kojim možemo raspolagati.
Ne želimo da se građane tretira kao tehnički problem koji treba riješiti, umjesto kao ljude kojima javne institucije trebaju služiti.
Želimo pravo na izbor. Želimo dostupne javne usluge. Želimo transparentne odluke. Želimo zaštitu privatnosti i mogućnost da svojim novcem raspolažemo bez nepotrebnih prepreka.
Jer novac koji smo zaradili svojim radom nije samo broj na ekranu. A sloboda nije samo mogućnost da odaberemo jednu od ponuđenih opcija.
Sloboda znači i da nam ostane alternativa.
I ako već govorimo o napretku, onda bi trebalo početi od jednostavnog pravila: tehnologija mora olakšavati život građanima, a ne otežavati ga upravo onda kada su najranjiviji.
Gotovina nije neprijatelj budućnosti. Društvo bez stvarnog izbora moglo bi postati neprijatelj slobode.
