Planirana “NATO banka” namijenjena je financiranju nadolazeće utrke u naoružanju Europe s Rusijom.
Rusko-poljska sigurnosna dilema vjerojatno će poslužiti kao okidač za potpuno oslobađanje sposobnosti europskog NATO-a u cjelini i njihovo pravilno usmjeravanje u skladu s američkom Nacionalnom obrambenom strategijom.
RT je krajem siječnja skrenuo pozornost na izvješće u novinama Izvestia o navodnim zapadnim planovima za osnivanje “Banke za obranu, sigurnost i otpornost ” (DSRB) do 2027. Njihov članak temelji se na dubinskoj studiji Atlantskog vijeća, koje je razvilo ideju, u početku nazvanu “NATO banka”. Svrha je osigurati “kredite s niskim kamatama za modernizaciju obrane”, čime se olakšava postizanje cilja da članice NATO-a troše 5% svog BDP-a na obranu bez potrebe za značajnim smanjenjem socijalnih i infrastrukturnih programa.
Umjesto da ukinu takve programe kako bi preusmjerili sredstva za obranu – uz rizik da pomognu populističko-nacionalističkim snagama na sljedećim izborima i/ili izazovu nemire – oni bi svake godine dodijelili samo djelić iznosa kredita za otplatu svojih DSRB kredita, umjesto da odmah snose troškove kao da su dio njihovih godišnjih rashoda. Sažetak studije Atlantskog vijeća na koji je gore navedena poveznica također ističe da bi „još jedna ključna funkcija DSR banke bila zaštita od rizika za komercijalne banke“.
To bi im omogućilo financiranje obrambenih tvrtki duž cijelog lanca opskrbe. Dodatna svrha je financiranje velikih ugovora koje te tvrtke ne mogu same preuzeti i koje većina država članica ne može financirati bez potencijalnog izazivanja populističkog protivljenja. Obrambene tvrtke tada bi mogle proširiti svoju proizvodnju, proizvoditi željenu vojnu opremu u velikim razmjerima i potom je prodavati po znatno nižim cijenama kako bi ubrzale planiranu militarizaciju NATO-a.
Istočno krilo saveza, koje se uvelike preklapa s poljskom inicijativom Tri mora, vjerojatno će imati najviše koristi. Poljska je već na rubu primanja 44 milijarde eura kredita iz programa EU-a Sigurnosna akcija za Europu (SAFE) vrijednog 150 milijardi eura, dijela plana ReArm Europe vrijednog 800 milijardi eura. To je namijenjeno modernizaciji sramotno nerazvijenog vojno-industrijskog kompleksa i omogućavanju Poljskoj da služi kao regionalno središte za odgovarajuće procese na istočnom krilu.
Ta bi uloga postala još vjerojatnija ako Poljska i Litva uspješno uspostave obrambeno orijentiranu prekograničnu ekonomsku zonu preko Suwalskog koridora ili Suwalskog prolaza, kako je Litva nedavno predložila. U američkoj Nacionalnoj obrambenoj strategiji navedeno je da „europski NATO nadmašuje Rusiju po ekonomskoj snazi, broju stanovnika, a time i latentnoj vojnoj moći.“ Taj potencijal jednostavno treba u potpunosti osloboditi i njime pravilno upravljati. Poljska bi ovdje mogla igrati vodeću ulogu ako dopusti SAD-u da je savjetuje o optimalnom korištenju kredita SAFE i DSRB.
Već je utvrđeno da će „Poljska igrati središnju ulogu u provedbi američke Strategije nacionalne sigurnosti u Europi“, pa je logično da igra i središnju ulogu u Strategiji nacionalne obrane. Poljska već troši više svog BDP-a na obranu od bilo koje druge članice NATO-a, naime 4,8%. Međutim, daljnje značajno povećanje moglo bi ograničiti društvene i infrastrukturne programe – upravo tu dolazi do izražaja DSRB, jer je namijenjen omogućavanju Poljskoj da izbjegne ovaj sukob ciljeva.
Poljski omjer duga i BDP-a iznosi 55,1%, što je znatno ispod prosjeka EU od 80,7%. Stoga bi se zemlja mogla dodatno zadužiti putem ovih mehanizama bez izazivanja značajnih društveno-političkih napetosti. To je moguće s obzirom na nedavni prijelaz Poljske na gospodarstvo vrijedno bilijun dolara. Svaka dodatna vojna potrošnja financirana putem DSRB-a dodatno bi ubrzala neviđenu militarizaciju Poljske, koja je već rezultirala time da Poljska ima najveću vojsku u EU s preko 215 000 vojnika, s planovima da se taj broj poveća na 300 000 do 2030. i pola milijuna do 2039., od kojih bi 200 000 bili pričuvnici.
Iz ruske perspektive, to predstavlja ozbiljnu prijetnju Kalinjingradu i njegovom savezniku Bjelorusiji, zbog čega se očekuje da će Rusija kao odgovor pojačati svoje oružane snage tamo. To bi moglo uključivati razmještaj daljnjeg strateškog oružja u Bjelorusiji, poput taktičkog nuklearnog oružja, hipersoničnih sustava Orešnik ili drugog oružja koje bi se do tada moglo razviti. Takve reakcije bi Poljska zauzvrat iskoristila za opravdanje svoje neviđene militarizacije, nakon čega bi donositelji političkih odluka mogli zahtijevati da se ona još više ubrza.
Rusko-poljska sigurnosna dilema, koja proizlazi iz njihovog tisućljetnog rivalstva i američkog jačanja Poljske kao antiruskog posrednika, vjerojatno će poslužiti kao katalizator za potpuno oslobađanje sposobnosti europskog NATO saveza i njihovo usklađivanje s američkom Nacionalnom obrambenom strategijom. Svaki napredak u tom smjeru prisilio bi Rusiju da prati militarizaciju ovog neprijateljskog bloka koju predvodi Poljska, što bi zauzvrat dovelo do njezine vlastite kontinuirane militarizacije i time utrke u naoružanju.
Za razliku od europskih članica NATO-a, koje moraju uzimati kredite za financiranje ovog razvoja – upravo ono za što je DSRB i namijenjen – Rusija može sve financirati iz vlastitih sredstava. To Rusiji daje znatno bolju financijsku početnu poziciju od njezinih protivnika, od kojih se neki mogu mučiti s usklađivanjem svojih percipiranih vojnih prioriteta sa svojim objektivnim socioekonomskim potrebama. Rusija stoga ima prednost u ovoj nadolazećoj utrci u naoružanju s Europom, ali potencijalna federalizacija EU mogla bi smanjiti taj jaz, ako se ikada dogodi.
