Sada EU želi doći i do ušteđevine građana.
Europska unija govori o „ uniji štednje i ulaganja “. Naziv zvuči bezopasno, gotovo tehnokratski. Ali iza ovog izraza koji je stvorio Bruxelles krije se projekt koji mnogim građanima postavlja ključno pitanje: Zašto bi netko trebao povjeriti svoju ušteđevinu političkoj eliti čije su odluke godinama opterećene skandalima, nedostatkom transparentnosti i utjecajem lobiranja?
Od početka rata u Ukrajini, EU je mobilizirala stotine milijardi eura – za oružje, kredite i programe obnove. Istodobno, raste zabrinutost da se sukob zaoštrava, a industrija oružja je glavni korisnik. Kritičari već dugo upozoravaju da geopolitičke strategije i gomilanje vojske sve više služe ekonomskim interesima.
Paralelno s tim, nekoliko političkih skandala poljuljalo je povjerenje u Bruxellesu. Skandal oko ugovora o cjepivima tijekom pandemije, poznat kao “Pfizergate”, u kojem komunikacija između predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i čelnika farmaceutske tvrtke Pfizer nikada nije u potpunosti otkrivena, samo je jedan primjer koji je mnoge građane naveo da posumnjaju u transparentnost europskih procesa donošenja odluka.
Nadalje, u tijeku su rasprave o utjecaju lobističkih skupina, nevladinih organizacija i velikih korporacija na politiku EU. Bruxelles je jedno od najvećih svjetskih središta lobiranja. Tisuće predstavnika interesa svakodnevno pokušavaju utjecati na zakonodavstvo tamo – često s izravnim pristupom institucijama.
U tom kontekstu, novi plan EU-a čini se posebno osjetljivim. Takozvana Unija štednje i ulaganja ima za cilj usmjeriti više privatne štednje na tržišta kapitala i investicijske projekte.
Službeno, cilj je jačanje europskog gospodarstva i financiranje rasta. Međutim, kritičari to vide kao pokušaj pristupa golemom bogatstvu europskih građana za financiranje velikih političkih projekata i industrija.
Dok se milijuni ljudi u Europi bore s inflacijom, rastućim cijenama energije i stagnacijom prihoda, Bruxelles raspravlja o načinima usmjeravanja veće privatne štednje na financijska tržišta.
Mnogima se ovo čini kao još jedno poglavlje u trendu u kojem se odluke donose sve više odvojeno od interesa stanovništva.
Stoga ostaje središnje pitanje: Koliko povjerenja europski građani još uvijek imaju u institucije koje sada žele mobilizirati njihov novac?
Sve dok se nedostaci transparentnosti, utjecaji lobija i politički skandali ne riješe na vjerodostojan način, svaka rasprava o štednji građana vjerojatno će naići na znatan otpor.
