Tomašević kreće u masakriranje Zagrepčana i diže porez na nekretnine s 5 na 8 eura po kvadratu.
Zagreb od 2027. godine želi povećati porez na nekretnine s dosadašnjih 5 na čak 8 eura po četvornom metru. Na prvi pogled riječ je o „samo tri eura“. No kada se taj iznos pomnoži s desecima ili stotinama četvornih metara i kada se pretvori u godišnji trošak, slika izgleda bitno drukčije nego što ena prvu građanima prikazuje.
Prema prijedlogu izmjena Odluke o lokalnim porezima, koji je trenutno u javnom savjetovanju, Grad Zagreb planira od 1. siječnja 2027. godine propisati porez na nekretnine u maksimalnom zakonskom iznosu od 8 eura po četvornom metru. O prijedlogu će nakon savjetovanja odlučivati Gradska skupština.
I upravo zato sada treba otvoriti pitanje koje se ne smije gurnuti pod tepih: koliko će ovaj porez stvarno opteretiti građane i što se događa s ljudima koji taj trošak jednostavno više ne mogu pratiti?
Tri eura zvuče malo. Pomnoženi s kvadratima – više nisu malo.
Pogledajmo potpuno jednostavnu računicu.
Ako se porez poveća s 5 na 8 eura po četvornom metru, godišnji izdatak raste za 60 posto.
Površina nekretnine | Dosad: 5 €/m² | Novi iznos: 8 €/m² | Povećanje |
40 m² | 200 € godišnje | 320 € godišnje | +120 € |
50 m² | 250 € | 400 € | +150 € |
60 m² | 300 € | 480 € | +180 € |
70 m² | 350 € | 560 € | +210 € |
80 m² | 400 € | 640 € | +240 € |
90 m² | 450 € | 720 € | +270 € |
100 m² | 500 € | 800 € | +300 € |
120 m² | 600 € | 960 € | +360 € |
150 m² | 750 € | 1.200 € | +450 € |
200 m² | 1.000 € | 1.600 € | +600 € |
Dakle, vlasniku nekretnine od 100 četvornih metara godišnji račun raste za 300 eura.
Kod nekretnine od 150 kvadrata govorimo o 450 eura više godišnje.
Kod 200 kvadrata – čak 600 eura više svake godine.
A to nije jednokratni trošak. To je godišnja porezna obveza.
Naravno, treba jasno reći: nekretnine koje služe za stalno stanovanje, kao i nekretnine u dugoročnom najmu za stalno stanovanje pod propisanim uvjetima, za sada su oslobođene ovog poreza, ali to će biti kratkog vijeka.
Ali upravo zbog toga javnost mora znati na koje se nekretnine porez konkretno odnosi, koliko će ljudi njime biti obuhvaćeno i kakav će biti stvarni financijski učinak po kućanstva.
Nisu svi vlasnici nekretnina bogati
Ovdje se često radi jedna velika pogreška: vlasništvo nad nekretninom automatski se poistovjećuje s visokim primanjima.
Ali zagrebački stan od 70, 80 ili 100 kvadrata ne mora pripadati bogatom čovjeku.
To može biti stan koji je netko naslijedio od roditelja.
To može biti obiteljska kuća koju su gradili njegovi roditelji desetljećima.
To može biti nekretnina koju čovjek čuva za djecu.
To može biti stari stan koji vrijedi mnogo na papiru, ali njegov vlasnik nema visoku plaću, mirovinu ni velike mjesečne prihode.
I tu dolazimo do ključnog pitanja.
Može li porezna politika uzeti dovoljno u obzir razliku između vrijednosti nekretnine i stvarne platežne sposobnosti njezina vlasnika?
Jer kvadratni metar ne zna ima li vlasnik 5.000 eura mjesečne plaće ili 700 eura mirovine.
Što ako vlasnik jednostavno nema novca?
Povećanje s 5 na 8 eura po kvadratu možda nekome neće predstavljati nikakav problem.
Ali drugome može predstavljati ozbiljan trošak.
Za kućanstvo koje već plaća režije, pričuvu, komunalnu naknadu, osiguranje, održavanje i druge troškove stanovanja, dodatnih nekoliko stotina eura godišnje nije nužno zanemariv iznos.
A posebno treba razmišljati o ljudima koji imaju nekretninu, ali nemaju dovoljno gotovine.
Što će biti s umirovljenikom koji naslijedi kuću od 150 kvadrata, a nema dovoljno visoku mirovinu?
Što će biti s obitelji koja ima staru nekretninu, ali joj prihodi stagniraju dok troškovi života rastu?
Što će biti s vlasnikom koji nekoliko godina zaredom ne uspijeva podmiriti poreznu obvezu?
To nisu hipotetska pitanja koja treba ismijavati. To su pitanja o kojima treba razgovarati prije nego što nova porezna politika počne proizvoditi posljedice.
Od poreznog računa do problema s dugom
Porez nije dobrovoljna obveza.
Država i lokalna vlast imaju mehanizme naplate poreznih dugova. Zato pitanje nije samo: „Može li građanin platiti 320, 500 ili 800 eura godišnje?“
Pravo pitanje glasi:
Što se događa ako to više ne može?
Ako se porezni dugovi gomilaju, oni mogu postati ozbiljan financijski problem i u krajnjim slučajevima dovesti do postupaka prisilne naplate. Zato je potpuno legitimno pitati postoji li dovoljno zaštitnih mehanizama za vlasnike koji imaju imovinu, ali nemaju dovoljno novčanog toka.
To ne znači da će svaki građanin koji ne plati porez automatski izgubiti stan.
Ali znači da moramo ozbiljno razgovarati o tome može li porezna obveza dugoročno dovesti dio građana u situaciju u kojoj će biti prisiljeni prodavati imovinu kako bi podmirili dugove.
A upravo je to granica koju odgovorna vlast mora pažljivo razmotriti.
Posebno pitanje: naslijeđene i stare nekretnine
U Zagrebu postoji velik broj nekretnina koje nisu rezultat novog ulaganja, nego desetljeća obiteljskog rada.
Netko je stan dobio nasljedstvom.
Netko je naslijedio kuću svojih roditelja.
Netko posjeduje staru nekretninu koju nema novca obnoviti.
Vrijednost nekretnine može biti velika, ali to ne znači da je njezin vlasnik likvidan.
Kuća od 200.000 ili 300.000 eura ne znači da njezin vlasnik ima 200.000 ili 300.000 eura na računu.
To je osnovna stvar koju porezna politika ne smije zanemariti.
Zagreb bira maksimalnih 8 eura
Zakonski okvir danas omogućuje jedinicama lokalne samouprave da porez na nekretnine odrede od 0,60 do 8 eura po četvornom metru korisne površine. Visinu poreza određuje grad ili općina.
Drugim riječima, 8 eura nije obvezni iznos koji Zagreb mora imati. To je gornja granica koju zakon dopušta.
Tomašević sada koristi navedeni zakon i predlaže upravo tu gornju granicu.
I zato je sasvim legitimno pitati: zašto baš maksimalni iznos?
Zašto 8, a ne 6?
Zašto 8, a ne postupno povećanje ili čak potpuno ukinuće?
Zašto se ne razmotri dodatna zaštita za građane s niskim prihodima koji posjeduju nekretninu, ali nemaju dovoljno sredstava za podmirivanje poreza?
To su pitanja koja bi trebala biti dio ozbiljne javne rasprave.
Ovo nije pitanje politike, nego pitanja koliko građani mogu izdržati
Jedni će reći da je porez potreban kako bi se nekretnine više koristile, da se potakne dugoročni najam i da grad dobije dodatne prihode.
Drugi će reći da se novim porezima dodatno kažnjava vlasnike i da se građanima sve više oporezuje imovina koju su stvarali desetljećima.
Ali prije političkih etiketa postoji jedno jednostavno pitanje:
Koliko još novih troškova prosječno zagrebačko kućanstvo može podnijeti?
Jer 300 eura godišnje nekome je sitnica.
Nekome drugome nije.
Za nekoga je 600 eura godišnje cijena nekoliko velikih računa.
A za umirovljenika ili kućanstvo s niskim prihodima taj iznos može predstavljati ozbiljan udar na kućni budžet.
Zato ovu temu ne treba ignorirati.
Ako se uvodi ili povećava porez koji može dosegnuti stotine eura godišnje, onda javnost ima pravo znati koliko će ljudi biti obuhvaćeno, koliko će Grad uprihoditi, na što će se taj novac potrošiti i što će se dogoditi s onima koji porez jednostavno neće moći plaćati.
Jer nekretnina za mnoge građane nije investicijski portfelj.
To je njihov dom, obiteljska sigurnost i često jedina imovina ili prihod koji posjeduju.
A pitanje može li čovjek sačuvati svoju imovinu ako više ne može pratiti sve veće porezne obveze nije pitanje koje bi bilo koja vlast smjela ignorirati.
